Godina je 1327. Bogati talijanski samostan pod sumnjom je da skriva heretike u svojim redovima, a situaciju dolazi istražiti fra Vilim od Baskervillea u pratnji svojega vjernog mladog učenika Adsona iz Melka.
Njegov delikatni zadatak naglo zasjeni niz bizarnih smrti, a fra Vilim postaje detektiv koji prikuplja dokaze, odgoneta tajne simbole i šifrirane rukopise te duboko uranja u jezoviti labirint gdje se nesvakidašnje stvari događaju pod okriljem noći. Uhićen između igara moći, fra Vilim počinje shvaćati kako su ulozi visoki, a da njegovu istragu blokiraju oni koji se boje mašte, znatiželje i moći ideja.
Ozbiljan je eufemizam reći da je Ime ruže, romaneskni prvijenac Umberta Eca izvorno objavljen 1980., preko noći postao bestseler. Eruditski krimić, ali briljantna knjiga o srednjovjekovnoj filozofiji, povijesti, teologiji i logici, postao je, naime, megabestseler koji je očarao milijune čitatelja diljem svijeta te je u samo nekoliko godina preveden na više od 40 jezika. A i dandanas oduševljava nove generacije i one koji mu se iznova vraćaju.
Profesor Eco, sjajan filozof, medievalist, semiolog i stručnjak za masovne medije, zbog nevjerojatnog uspjeha Imena ruže postao je svjetski poznat pisac –dobitnik nekih od najprestižnijih književnih priznanja, a do svoje smrti u veljači ove godine objavio je još šest romana koji su se nestrpljivo iščekivali diljem svijeta. Ime ruže ostalo je njegov zaštitni znak, omiljeni i obožavani roman generacija i generacija čitatelja, koji je 1986. dobio i ekranizaciju u režiji Jean-Jacquesa Annauda, a naslovne uloge povjerene su Seanu Conneryju i Christianu Slateru. Film je dobio i nagradu César te dvije nagrade BAFTA.
Roman nije inspirirao samo film nego i kazališne predstave, radiodrame, videoigrice, ali i pjesme.
Ime ruže postalo je tako neizbježno mjesto odrastanja, zaljubljivanja u književnost, ali i predmet stalnih pitanja upućenih velikom piscu koji je zapravo na sva pitanja odgovorio u svojem čuvenom tekstu iz 1983., u kojem je napisao:
"Kakvog sam uzornog čitatelja želio dok sam pisao? Partnera, naravno, koji bi ostao sa mnom u igri. Htio sam postati posve srednjovjekovan i živjeti u srednjem vijeku, kao da je to moje vrijeme (i obrnuto). Ali istodobno sam htio, svim svojim snagama, stvoriti lik čitatelja koji bi, kad prođe inicijaciju, postao mojim plijenom ili plijenom teksta, koji bi vjerovao da ne želi ništa osim onoga što mu tekst nudi... A kako sam htio da se ugodnom smatra jedina stvar od koje zadrhtimo, to jest metafizički trnci, nije mi preostalo ništa drugo nego odabrati (među obrascima zapleta) onaj najmetafizičkiji i najfilozofskiji, kriminalistički roman."
S talijanskog prevela Lia Paić