Jedna od dobitnica ovogodišnjeg ERC Consolidator Granta je dr. sc. Tamara Bjažić Klarin, viša znanstvena suradnica s Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu. Njezin projekt Right to Housing: The Production of Spaces of Everyday Life in Yugoslavia (1945–1991) osvojio je maksimalan iznos financiranja od 2,3 milijuna eura. Projekt istražuje jugoslavensku politiku stanogradnje.
Čime se bavi projekt za koji ste dobili sredstva?
Projekt proučava produkciju prostora svakodnevnog života, uključujući ne samo standard stana, već i standard stambene zajednice, tj. neposrednog prostora življenja. Taj je prostor obuhvaćao svu potrebnu infrastrukturu – vrtiće, škole, zelene površine, domove zdravlja, kulturne sadržaje, trgovine – sve ono što se tada smatralo dijelom društvenog standarda. Koncepti stambenih naselja u bivšoj Jugoslaviji već su tada afirmirali današnji koncept “grada od 15 minuta”, a slične ideje razvijale su se i u drugim dijelovima Europe, kako na istoku, tako i na zapadu. Cilj je projekta uključiti jugoslavenska iskustva u paneuropski narativ o stambenim politikama i masovnoj stanogradnji, budući da je Jugoslavija trenutačno podzastupljena u toj povijesti, iako je bila važan i dinamičan laboratorij za njihov razvoj. U 40 godina Jugoslavija je provela tri stambene reforme, što svjedoči o važnosti stambenih politika u okviru državnih, društvenih i gospodarskih strategija. Pravo na stan smatralo se temeljnim ljudskim pravom, a država je težila tome da ga osigura svakom građaninu. Pri tome su se koristila znanja i prakse s istoka, zapada i domaće, srednjoeuropske predratne tradicije.
Zbog čega je Europsko znanstveno vijeće odlučilo financirati ovaj projekt?
Kako bi projekt dobio ERC financiranje, mora imati europsku relevantnost. S obzirom na trenutačnu stambenu krizu u Europi i problem nepriuštivosti stanovanja, znanje o politikama stanogradnje u bivšoj Jugoslaviji posebno je zanimljivo jer će pružiti uvid u važan segment europske povijesti koji dosad nije bio adekvatno dokumentiran. Nadalje, ovo istraživanje obuhvaća šest država nastalih raspadom Jugoslavije, danas članica i zemalja kandidatkinja EU, što projekt čini relevantnim istodobno i za širu europsku povijest i za aktualne izazove. Dugogodišnje iskustvo i znanstvena postignuća istraživača, interdisciplinarnog tima povjesničara umjetnosti, povjesničara i arhitekata koji su sudjelovali u prijavi i radit će na projektu bilo je, vjerujem, ne manje važno za dobivanje financiranja.
Kako će se projekt provoditi?
Projekt će dati svojevrsni kompendij stanogradnje Jugoslavije na saveznoj razini, odnosno, razini bivše Jugoslavije, proučavajući same reforme, produkciju s pozicije arhitekata, urbanista i građevinskih poduzeća, participaciju građana i arhitektonsko-urbanistički diskurs. Za svaku republiku odabrat će se reprezentativni uzorci standard stana i stambenih naselja za svako od četiri reformska razdoblja, s obzirom na razlike u uvjetima financiranja, gospodarskom razvoju i političkom kontekstu. U konačnici, Housing.Yu bit će “podloga” za pisanje nacionalnih povijest stanogradnje svake od bivših republika, danas samostalnih država.
Zbog čega je politika stanogradnje bivše države tako zanimljiva?
Treba imati na umu da je riječ o velikom modernizacijskom iskoraku, gradnji više od milijun stanova. Do 1945. Jugoslavija je bila izrazito ruralna s 80% ruralnog stanovništva, a ¾ tog stanovništva nisu imale vlastiti krevet. Osim toga teško je razorena u Drugom svjetskom ratu. Stanogradnja u Jugoslaviji nije bila ni posebno napredna ni zaostala u odnosu na druge zemlje, ali je bila vrlo inovativna i fleksibilna. Koristili su se modeli i sa zapada i s istoka, od Švedske i Velike Britanije do Sovjetskog Saveza, no s lokalnim prilagodbama. Zanimljivo je da su stručnjaci slani na usavršavanja i u istočnu i u zapadnu Europu, kako bi se prenosila znanja i iskustva. Jugoslavija je eksperimentirala s različitim modelima vlasništva i financiranja, uključujući stambene zadruge, stanove solidarnosti i stanove financirane od tvrtki, ali i s tržišnom proizvodnjom stanova. Standardi su se razvijali i unapređivali, od početnih dvosobnih stanova od 50 kvadrata do trosobnih stanova od 90 kvadrata, uz naglasak na zelene površine i vanjske sadržaje – a o takvim standardima danas možemo samo sanjati.