Ovo nije bila klasična priprema za film, već više nalik istraživačkom novinarstvu jer je tema toliko osjetljiva da sam se zaista potrudio “naučiti gradivo” – kaže Lukas Nola, redatelj mučnog, ali vrlo efektnog filma „Šuti“, koji nakon dobrih kritika i nagrada u Puli dolazi na redoviti kinorepertoar. Priča o obiteljskom nasilju vaš je prvi film nakon šest godina i nastavlja se na uspješne filmove „Nebo sateliti“, „Rusko meso“ i „Sami“.
Isprva sam jednostavno htio snimiti obiteljsku dramu, bez ikakvih društvenih konotacija, a kamoli aktivizma, ali dogodilo se da je drama postala tragedijom, a time je i moj pristup postao puno ozbiljniji. Put se produljio na gotovo sedam godina razgovora, čitanja knjiga pa čak i sudskih zapisnika. Zaprepastila me količina nečega što mi sada više zvuči kao “tihi rat” koji nas okružuje nego kao sintagma “obiteljsko nasilje”, na koju smo mnogi od nas oguglali. Najstravičnije je što svi misle da se to događa nekom drugom i negdje, tješimo se, u nekoj primitivnoj zabiti, a činjenica je da se žene i djeca zlostavljaju u stanu do vašega, u kući niz ulicu, vrlo blizu, tu.
Film je snimljen prema stvarnom slučaju, ali kazali ste da je stvarnost bila još gora. Jeste li neke dijelove izostavili da film ne bi bio negledljiv ili da ne bi djelovao neuvjerljivo?
Jednostavno sam mislio da prosječni gledatelj ne bi mogao to doživjeti kao nešto vjerodostojno i da “poziram” zbog nasilja kao takvog. Film je i ovako dovoljno mučan, ali i tužan. Tuga i suosjećanje smo kao emociju htjeli prenijeti publici. Iskreno, u početku sam bježao od svake vrste aktivizma, ali suočivši se s osobama koje su i same bile žrtve, postao sam sudionikom svih akcija u kojima nastojimo upozoriti javnost na taj rat, i rado ću se odazvati svakoj suradnji s nevladinim udrugama u budućnosti.Glumci su imali velik zadatak, posebno dvije glavne glumice, Tihana Lazović i Lana Barić.
Jeste li s njima prije početka snimanja kadrova imali kakve pripreme „ulaženja“ u emocije?
Imao sam neizmjernu sreću da sam radio s glumačkom ekipom koja je otpočetka vjerovala u film i preuzela ozbiljnu odgovornost glede ove teme. Radili smo dugo, probali u prostorima stana i kuće mjesec dana prije snimanja. Bilo je tu i psihičkog, pa i fizičkog iscrpljivanja i katkad bih zaista pomislio da nam trebaju kola Hitne pomoći. Bilo za traumu ili psihijatriju. Najteži teret pao je na debitanticu Tihanu Lazović, koja ima glavnu ulogu, no ona je to otrpjela kao da joj je ovo trideseti, a ne prvi film. Snimali smo relativno malo repeticija, ali u jako dugim kadrovima. Ponekad bih jednostavno čekao da se TO dogodi. I događalo se. Nikad nisam bio na setu gdje je ekipa, gledajući u monitor i znajući da snimamo film – plakala. Što se tiče vizualne strane filma, dugo sam lutao, od ovakve priče očekivao se nekakav dokumentaristički, prljavi pristup, ali smo se Mirko Pivčević i ja na kraju odlučili na ovo, kao što sada izgleda, namjerno oblikujući stiliziranu sliku u kojoj gledatelj biva fokusiran na lica, na glumce a da pritom ne zna je li to stvarnost, san ili, bolje reći, noćna mora.
Film pokazuje visoku vizualnu kulturu. Smatrate li „Šuti“ svojim najzrelijim filmom?
Ne znam je li ovo moj najzreliji film, ali da sam kopao – kopao sam. U “Nebo sateliti” kopao sam po sebi, a ovdje sam, kopajući po drugima, na neki način upoznao nešto kod sebe za što nisam znao u kojoj ga mjeri imam, što bih volio podijeliti s drugima, a to je suosjećanje. Mislim da nam to svima danas nedostaje.