Objavljen roman crnogorskog pisca koji je izazvao incident u regiji

Poznati regionalni pisac, crnogorski književnik Ognjen Spahić četvrti je roman “Pod oba Sunca” objavio u nekoliko zemalja srodne jezične infrastrukture. Hrvatsko izdanje objavila je Fraktura pod uredničkom paskom Seida Serdarevića. A kada je Spahićev najnoviji romaneskni uradak početkom ove godine ušao u uži izbor za NIN-ovu nagradu, dogodio se i svojevrstan literarno-jezično-politički incident, kroz koji je provučen, usput rečeno, i Darko Cvijetić, također finalist NIN-ove nagrade. No, vratimo se Spahićevu romanu “Pod oba Sunca” koji tematizira elementarnu ljudsku tugu, osjećaj gubitka i besmisla, ali se itekako bavi i nedavnim ratom, tj. njegovim mučnim crnogorsko-dubrovačkim odvojkom.

Fabula nas vodi u dvije veze. Prva je bračna, prilično konzervativna i tradicionalna u kojoj glavnu riječ ima kapetan prve klase i uvjereni jugoslavenski idealist Branimir Bato Lončar. Na njegovu žalost, pred njegovim očima raspada mu se voljena Jugoslavija, a brak mu je u teškoj krizi od trenutka kad mu je žena Danica ostala bez djeteta, ali i bez mogućnosti da ponovno rađa. A kada se Bato Lončar u vrijeme pripremanih napada i JNA, ali i svih mogućih crnogorskih rezervista na Dubrovnik i njegovu okolicu, nađe u Crnoj Gori, na svoj se specifičan, ali i nespretan i nesvrsishodan način opire toj pljačkaškoj agresiji koja je surovo razorila veći dio teritorija povijesne Dubrovačke Republike, ponižavajući i ljude i krajolik i sjećanje.

Pri tome Bato dobiva moćne neprijatelje, bude uhapšen, ali ipak izbjegava prijeki vojni sud, te se nađe na nekom zapuštenom obalnom svjetioniku nedaleko od vojnog odmarališta, gdje ostaje punih dvadeset i sedam godina, slušajući stalno kvocanje trajno devastirane Danice, bez novca, bez ideala, bez ljubavi, bez životnog smisla. A kada se tom ukletom svjetioniku približi onaj drugi, domalo sredovječni ljubavni par, Nevena i Mitar, koji također proživljavaju svoju sudbonosnu ljubavnu krizu ne nalazeći izlaz iz nje, dolazi do eksplozivne lančane reakcije koja može završiti samo sirovim nasiljem i mogućim daljnjim nesporazumima. Autor se odlučio za naizmjenično pripovijedanje svojih četiriju pomalo tipiziranih protagonista od kojih svaki lapidarno, u jednom dahu i štektavo prepričava vlastitu nesreću. Bez odveć digresija. Bez patetike. Bez puno stilskih pretjerivanja i akrobacija. Gotovo telegrafski kratko i ubojito. Stariji par ima veće probleme i manje vremena (i snage) za njihovo razrješavanje.

Branimir i Danica su ljudi koji nisu na vrijeme reagirali kako bi svoj život izbacili iz tračnica koje doista nikamo ne vode. Sudbinu su si opteretili imaginarnim neprijateljima, a najveći su neprijatelji bili sami sebi. Doveli su se u situaciju da jedan drugome postanu najveći protivnici, pa čak i borci spremni na borbu na život i smrt, što i nije tako rijetka pojava među dugogodišnjim bračnim parovima koji su od laži pokušali satkati istinu. Nisu smogli snage da si otvoreno priznaju promašaje i na vrijeme odu svaki na svoju stranu, sa svojim razočaranjima i predubokim ranama. I epilog je bio izgledan već odavno. Nevena i Mitar ipak žive u drugačijem, uvjetno rečeno modernijem svijetu koji se ne moli nikakvim bogovima, pa ni bogovima komunizma i bratstva i jedinstva, a kamoli starih religija.

Prošlost im nije relevantna tema, sadašnjost je prerahla, a budućnost im je rašomonska. Njihov svijet, a onda valjda i oni sami, vjeruje u površnu američku, kapitalističku inačicu uspjeha. U tom se samo naoko liberaliziranom svijetu ruše tradicionalni i zamarajući stoljetni obiteljski obrasci, dokida se vjerovanje u djecu kao jedini smisao života bez kojega nema zdrave obitelji, a seks se diže na pijedestal glavne monete za ljudske kontakte i za napredovanje u karijeri. Ni jedan ni drugi par ne vide izlaz iz svojih teških problema pa su s vremenom postali taoci jedni drugima. Taoci koje nema tko osloboditi osim njih samih jer se društvo prema novousvojenim uzusima više ne bavi izgubljenim i promašenim pojedincima, štiteći njihovu privatnost. A oslobođenje se provodi, nažalost, revolucionarnim metodama. A nakon revolucije, beznađe je još veće i beznadnije. Baš kao i sudbina Spahićevih junaka.