"Samo je jedan put i putujemo ga jednom”, rekao je Roger Waters na kraju emotivnog govora prije bisova na koncertu u Areni Zagreb 2018. Upravo je to bio lajtmotiv turneje “Us + Them”, kojom je borbeni Waters spojio vrhunski spektakl po najvišim mjerilima, sjajnu svirku, politički angažman i svijest da planet na svim kontinentima grca u problemima i puca po šavovima.
Stara prznica čak je pustila i suzu iznjedrenu ovacijama pune dvorane u Zagrebu pri kraju spektakla kakav se očekivao. No, ono što se nije očekivalo bili su ljudski lik i djelo Rogera Watersa, koji je spektakularnu hi-tech inscenaciju koncerta podložio svima razumljivim temama, jakim političkim angažmanom i podsjetio koliko su pjesme koje je napisao u vrijeme Pink Floyda bile socijalno i društveno angažirane.
Sada sve to možete provjeriti i na dvostrukom CD-u “Us + Them” ili na tri LP-ja (Legacy/Menart) koji su se pojavili prošli tjedan, nakon koncertnog filma u režiji Seana Evansa. Waters je 2017. i 2018. odsvirao 156 koncerata pred gotovo dva i pol milijuna posjetitelja ponovivši uspjeh prethodne turneje “The Wall” tijekom koje se pojavio u Areni Zagreb 2011. i godinu dana poslije na Poljudu.
Razne faza rada Pink Floyda Za razliku od tadašnje koncepcije koja je ponajprije poštovala izvorni dvostruki album, na “Us + Them” turneji poslužio se rastresitijim pristupom i u repertoar uveo najjača oružja, presjek pjesama iz raznih faza rada Pink Floyda podložen spektakularnom i inteligentnom tehnološkom prezentacijom. Koncert na albumu “Us + Them” snimljen je u Amsterdamu 2018. i dobar je podsjetnik na ono što smo iste godine vidjeli u Zagrebu. Osim klasika s albuma “Meddle”, “The Dark Side of the Moon”, “Wish You Were Here”, “Animals” i “The Wall”, Waters je uključio i pjesme “Déjà Vu” i “The Last Refugee” s tadašnjeg samostalnog album “Is This The Life We Really Want?”. Pitanje iz naslova albuma ujedno je bilo i programatski podtekst cijelog koncerta, kao i Watersove karijere, i s Floydima i nakon njih, a filmsko izdanje uključuje dodatne snimke izvedbi pjesama “Smell The Roses” i “Comfortably Numb” te dokumentarca “Fleeting Glimpse”. Na rasprodanim koncertima publika je Watersova legendarna mjesta povijesti rocka honorirala ovacijama i doprinijela da podjela na “nas i njih”, kako se prema pjesmi Pink Floyda i zvala turneja, nestane barem u dvorani. No, u dva sata i dvadeset minuta čiste svirke Waters je itekako svjesno urlao na sve protivnike, s oštrim agitprop porukama na velikim videoekranima koje su oprale mnoge, od Putina i Trumpa, do Staljina, Maa i Georgea W. Busha.
Među najbolje dijelove koncerta svakako treba ubrojiti rijetko svirane pjesme s albuma “Animals” iz 1976., “Pigs” i “Dogs”, koje nisu bile samo sjajne višeminutne sviračke inventure materijala koji nakon turneje 1977. nikad više nije izvođen, nego su poslužile i kao oštre metafore za “svinje” i “pse” koji vladaju svijetom. Pomalo je paradoksalno da je Waters još tolika zvijezda publici od 7 do 77 godina. No, o današnjoj popularnosti Pink Floyda najbolje govori podatak da su od 2016., kad su osnovali etiketu Pink Floyd Records, do danas prodali nekoliko milijuna primjeraka albuma samo na formatu vinila, a pribrojimo li i CD-ove, ispada da su prisutniji od mnogih današnjih imena.
Uz vrhunski zvuk, visoko profesionalan prateći sastavi zaista veličanstvenu pozornicu, glavna zvijezda ipak su bio sasvim ovozemaljski lik i djelo Rogera Watersa. U videoinačici filmskog formata vidi se kako se u drugom dijelu koncerta golemi videoekrani spuštaju sa stropa dvorane po njenoj duljini, od pozornice prema tribini nasuprot njoj, što je nakon U2 s turneje 2015. promijenilo način prezentacije scenskih nastupa inovativno iskoristivši cijeli volumen sportskih dvorana.
Maksimalno usviran deveteročlani prateći sastav – s duetom Lucius na pratećim vokalima i bubnjarom Joeyjem Waronkerom kojeg smo u Zagrebu vidjeli s R.E.M. 2005. – s Watersom na basu, akustičnoj i električnoj gitari, priredio je u te dvije godine besprijekorno režirane predstave s letećim svinjama, laserskim piramidama i videoanimacijama. No, “Us + Them” nije tek hladan spektakl, nego dokaz koliko je Watersov politički i društveni angažman danas aktualniji nego prije. Oni koji su bili u punoj Areni znaju o čemu se radi, a svi ostali mogu provjeriti na izdanju “Us + Them”, koje vjerojatno predstavlja oproštajno pismo Rogera Watersa.
U sklopu programa Vrelo zvuka Močvara je organizirala nekoliko koncerata s novim imenima hrvatske etnoscene. U nedjelju 11. listopada predstavljaju sjajan projekt Eikonoise koji je lani izazvao veliku pozornost albumom “Immanens”. Hrvatska world music scena posljednjih nekoliko godina doživjela je procvat – oni ‘stariji’ izvođači su objavili odlične materijale, a pojavili su se i neki novi koji su svojim zvukom obogatili i osvježili scenu. Jedan od njih je i Eikoinoise, projekt iza kojeg stoji Bojan Miljančić, a koji je na svojem debut albumu “Immanens” uspješno spojio tradicijsku glazbu s elektroničkom. Eikonoise se ne bi mogao nazvati (samo) world music projektom, a možda je najbolji opis svega što se događa pod ovim imenom dao sam autor, Bojan Miljančić: “Eikonoise je kolaž, organizacija, montaža, rez, trenutak; realnost svedena na trenutak koja prebiva između dva ništavila, samoća, trenutačna odluka, izvornost, neponovljivost, neuhvatljivost. Eikonoise u svojem izrazu teži izvornosti, slučaju, originalnosti, unikatnosti, samosvojnosti i neponovljivosti izraza.” Program Močvare Vrelo zvuka ugostit će u nedjelju prvi nastup Eikonoisea u Zagrebu, a za ovu priliku je okupljen cijeli bend koji će na ovom koncertu nastupiti u sastavu: Bojan Miljančić – sintevi, duduk, elektronika, live sampling; Ljerka Končar Gamulin – violončelo; Tamara Korunek – vokal; Filip Krznar – bubanj, perkusije; Marinko Marciuš – bubanj, perkusije, u jedinstvenoj kombinaciji elektroničke i tradicijske glazbe, ali i raznim drugim stilovima.Najave
Nema puno zanimljivih domaćih blues albuma, a još manje dobrih. Treći album splitskih Sunnysidersa je jedan od njih, što ne čudi znamo li da je Boris Hrepić Hrepa posljednjih godina uložio koliko je mogao ne samo u taj bend nego i u domaće “Blues Challenge” natjecanja s kojima je posjećivao Memphis, to mitsko mjesto za zaljubljenike u blues. Najveća prednost albuma “The Bridges” upravo je autentičan pristup koji skupa s uključenih deset pjesama i mnogobrojnim gostima čini proslavu desetogodišnjice Sunnysidersa pravom malom revijom bluesa, snimljenom dovoljno “prljavo”, u pozitivnom smislu te riječi, i strastveno. Osnovnu sviračku postavu Hrepe na bas gitari, vokalima i usnoj harmonici, Lea Anđelkovića (ujedno producent i snimatelj) na bubnjevima i Antonije Vrgoč Rola na vokalima, nadopunili su gostujući Yogi Lonich, sjajan Denis Makin iz Pule, britanski Norman Beaker Trio koji je početkom godine u Zagrebu snimao svoj zadnji album, gitarist Manu Lanvin i Lorenzo Piccone s lap-steelom, koji su nastupali i na Thrill Blues Festivalu u Trilju, gitarist Jerry T i Eric Jemm’s na saksofonu, Neno Belan & Fiumens, Zoran Čalić, Krešo Sonny Boy, Davor Hačić Hutch, Medo Hans, Electric Dan i Purple Johnny. Osnovni dio albuma trojka je snimila u Sound Station Studiju u Zagrebu, dok su ostali snimali svoje dionice na raznim lokacijama i digitalnim “mostom” ih slali natrag, da bi u siječnju 2020. album miksali u poznatom Ardent tonskom studiju u srcu Memphisa. No, najbitnije je da su u deset pjesama zadržali vezu s “mostom” prema bluesu i napravili potmulu, strastvenu verziju glazbe koju očito obožavaju. Sunnysiders - The Bridges (Dancing Bear) 7/10Albumi
