Oceanovih dvanaest

Tri godine nakon velike pljačke casina u Las Vegasu, majstorska jedanaesteročlana ekipa ponovno je na okupu. Doduše silom prilika, jer je Terry Benedict doznao tko ga je lišio novca i želi ga natrag uz kamate u roku dva tjedna. Društvo Dannyja Oceana odlazi u Europu kako bi negdje ukralo gotovo dvjesto milijuna dolara.

Baš kao što je njihova vidljiva akcija predstava kojom mažu oči kako bi izveli pljačkaški trik kojim se uistinu bave, tako je i kriminalistička radnja "Oceanovih dvanaest" predstava koja služi kao paravan za stvarnu namjeru filma - publici ponuditi užitak gledanja privlačnih hollywoodskih zvijezda koje se u elegantnim kostimima motaju po oku ugodnim prizorištima.

U toj je namjeri bez dvojbe uspio. George Clooney, Brad Pitt, Matt Damon, Julia Roberts i pridošlica Catherine Zeta-Jones dobro glume, odlično izgledaju, lijepi su i šarmantni. Likovi nemaju egzistencijalnih problema i nevolje svladavaju inteligencijom i uz smiješak, priča je osmišljena na prihvatljivom rubu između razumljivosti i nerazumljivosti, situacije su šaljive, dijalozi zabavni, a poneki štos ili replika uistinu smiješni, i to ne na prvu loptu. Režija Stevena Soderbergha je darovito lakoruka, prizori se redaju u dobrom ritmu, opći ton je nepretenciozno razbibrižan, a sve je popraćeno dinamičnom vedrom glazbom.

Premda se recept čini jednostavnim, ostvariti ga, naravno, nije lako. Jer, kada bi bilo, hit-filmovi toga tipa snimali bi se svakoga tjedna. Stoga postignuće Soderbergha i ekipe ne treba potcijeniti. Ali, kako cjelina zapravo ne govori ni o čemu sadržajnijem od kakve dobro snimljene reklame - "Oceanovih dvanaest" u tom smislu možemo doživjeti kao reklamu za samog sebe i njegove stvaratelje - film u konačnici ostavlja dojam pothvata nalik onome što ih poduzima glavni neprijatelj Oceanove ekipe, Noćna lisica. To su profesionalno vrhunske, ali motivom samodopadno isprazne, akcije dokonih bogataša koji bi moć i darovitost mogli upotrijebiti na puno konstruktivniji način. (J. H.)