"Muškarci više vole plavuše" roman je Anite Loos iz dvadesetih godina 20. stoljeća, kada je priča o dvije naoko praznoglave (mi bismo rekli) sponzoruše bila i te kako skandalozna.
Roman je prvo na sceni zaživio kao mjuzikl, a zatim ga se dohvatio slavni američki redatelj Howard Hawks i 1953. godine snimio film koji se i danas pamti po ulogama Marilyn Monroe i Jane Russell te nezaboravnoj poruci da su dijamanti najbolji prijatelji svake djevojke.
A onda se netko u KNAP-u dosjetio kako te dvije junakinje imaju što reći i danas, posebno ako ih se ugradi u vrijeme društvenih mreža, svijet influencera i lažiranja svih segmenata života koji nam se prodaju pod stvarnost. Odlična ideja pala je u vodu i pretvorila se u predstavu koja je preduga, predosadna i u svojoj biti prevulgarna, tako da se jadnim likovima na sceni ne uspijevamo ni smijati.
U knjižici predstave piše da su na tekstu radili redateljica Morana Foretić i Dorotea Šušak te autorska ekipa, dakle glumci. U tom je tekstu toliko toga previše neduhovito i nategnuto da se gubi bilo kakva poanta, bilo kakva satirička oštrica i sve prerasta u grotesku. Naravno, nije groteska nepoznata kazalištu, ali onda je tako treba i režirati. Ovdje redateljica od glumaca traži sto nepotrebnih stvari: Kupid visi na svili i pokušava ostati živ, Doroty svira na čašama, Lorelai izvodi ozbiljne gimnastičke bravure, djevojke na sceni u jednom trenutku obuvaju koturaljke... A sve to nema baš nikakvo opravdanje, ni dramaturško, ni redateljsko, ni glumačko.
Na trenutke, posebno kada se bore s posve nepotrebnim panelima, čini se da gledamo igrokaz "kako mučiti glumce", a sve skupa s najavljenom poetikom varijetea, koji mora prštati od iskričavosti i provokacije, nema baš nikakve veze, posebno ne tih nekoliko otužno sklepanih songova. Ceh su ovdje platili glumci: Davor Kovač kao Kupid i svi muški likovi, Marija Kolb kao Lorelai i Katarina Arbanas kao Doroty. Ako ima pravde u kazališnom svijetu, njih će troje sljedeći projekt raditi s nekim tko zna što radi!