U bogatoj karijeri Sanja Pilić objavila je oko 40 knjiga za djecu i odrasle i više od 30 slikovnica. Djela su joj okrunjena brojnim nagradama, publika joj ostaje vjerna desetljećima, a potentnoj brojci svojih djela upravo je dodala i slikovnicu "Luka voli izmišljati", koju je oslikala mlada ilustratorica Ana Despot, i knjigu "Priče smijalice".
Iz vaše radionice evo i novih uradaka. O čemu je riječ i kakvoj dječjoj publici su ove knjige namijenjene?
Slikovnica "Luka voli izmišljati" namijenjena je djeci koja su tek savladala čitanje, dok su "Priče smijalice" za klince u nižim razredima osnovne škole. Radi se uglavnom o pričama u kojima se oni mogu prepoznati, u situacijama i razmišljanjima koja su im bliska. Volim ih nasmijati, utješiti, razumjeti, ne požurivati ih na odrastanje, dopustiti im da sanjare i vesele se sitnicama. Govorim njihovim jezikom. Katkad ih i podučavam dobrim navikama. Luki se nije isplatilo lagati, na primjer.
Kakve osjećaje novim knjigama želite pobuditi ili osvijestiti u djeci ?
Volim im osvijestiti ljepotu prijateljstva, prihvaćanja sebe, ljubav prema obitelji i susjedima, kućnim ljubimcima, pa i školi. Moji junaci su znatiželjni, dobrodušni i sretni. Osjećaju se zaštićeno u mojim pričama jer svaka se nezgoda dobro završi. A to se, izgleda, sviđa i malim čitateljima.
Knjige su vam vrlo uspješne, neke imaju i deset izdanja, nalaze se na popisu lektire. Kako se može živjeti u Hrvatskoj kao spisateljica?
Skromno, ali sloboda nema cijene. Honorari za knjige nisu veliki, ali na svu sreću knjige se, ipak, još uvijek prodaju. Ponešto se može zaraditi i od književnih susreta ili adaptacija za kazalište, ali otkad je nastupila korona, to je zamrlo…
Knjige su vam redovito i na popisima najposuđivanijih u knjižnicama. Našli ste, čini se, formulu. Koja je tajna, kako tako precizno gađate čitateljski ukus?
Mislim da čitatelji prepoznaju da ih volim i da pišem iskreno, ne držeći figu u džepu i praveći se pametnija od njih. Ako pišem za odraslije klince, jednostavno uđem u njihov svijet i način razmišljanja i to u onaj romantičniji dio, koji oni katkad i ne žele priznati. Najsmješnije mi je kad mi se javljaju tridesetogodišnjakinje koje se sjećaju mojih romana, pa se osjećam kao dinosaur. Ili kad mi konobar kaže: "A da, čitao sam vaše knjige." Onda vidim kako vrijeme brzo prolazi.
U godini smo čitanja, što vam se čini, kako Hrvati stoje s čitanjem?
Iskreno, ne znam. Odrasla čitalačka publika ima svoje navike koje se previše ne mijenjaju, a djeca mislim, ipak puno manje čitaju.
Je li aktualni osnovnoškolski popis lektire dobro koncipiran ili današnje klince više naprosto ne mogu zainteresirati neki stari dječji klasici?
Aktualni osnovnoškolski popis lektire je uglavnom dobro koncipiran, iako bi ga trebalo osvježiti novim i suvremenijim naslovima. Ali kako je prilično širok, mislim da tu svako dijete može naći knjigu za sebe. Neki stari dječji klasici još uvijek dobro prolaze kod djece, neki ne. To dosta ovisi i o nastavnicima hrvatskog.
Postaje li se pisac po rođenju ili se piscem može postati ako to netko odluči?
Može na oba načina. Dosta toga se može naučiti, jer pisanje knjiga može biti i poput pisanja scenarija za filmove u malo literarnijem obliku. Ipak, važan je stil i ona neka iskra koja prirodno talentirane pisce izdvoji od dobro priučenih.
Kako je bilo odrastati uz majku književnicu Sunčanu Škrinjarić i što je mislila o vašim knjigama?
Zanimljivo i konfuzno. Nisam gotovo ništa naučila o praktičnom životu. Sve je bilo literatura. Moje knjige su joj se sviđale, iako smo bile različite po stilu. Osjećala je da dolazi neko novo doba. Bila je vrlo kritična prema mnogim piscima koji to, na sreću, nisu doznali.
I vaša prabaka Zofka Kveder bila je spisateljica?
Da, i Zofka je pisala. Ona se bavila ženama i ženskim pravima. Bila je svestrana. Prevodila je, uređivala časopise. Mislim da često počinjemo pisati iz osjećaja usamljenosti, nepripadanja, barem je tako bilo u mojem slučaju. Prvo sam pisala priče za odrasle. A pisanje za djecu me je oslobodilo tuge, zaboravila sam na nju, uglavnom.
Dječju književnost oduvijek se shvaćalo nekako manje ozbiljno. Je li još uvijek tako i ima li za to uopće opravdanih razloga?
Iskreno, svejedno mi je. Dječja književnost stvara buduće čitatelje… Jučer sam slušala Pavla Pavličića i rekao je da je teže pisati za djecu. On, nakon sto napisanih knjiga! Moja mama Sunčana se vrlo žalostila što njezine knjige za odrasle nisu bile toliko cijenjene kao one za djecu. Meni puca prsluk. Volim sažetost, ritam, ironiju, ne opterećujem se tuđim mišljenjima. Dobre knjige su dobre knjige i točka. Čak i kad su dosadne. A i ukus se mijenja s godinama.
Redovita ste sudionica i pobjednica Večernjakove kratke priče.
To je zbilja hvalevrijedan projekt. Obožavam pisati priče za Večernjak, a nije da se hvatam pera baš lako. Kad se raspiše Natječaj, evo mene! I tako svake godine. Natječaj za kratku priču zbilja me motivira i svake godine sudjelujem u njemu. I čak sam tri puta dobila nagradu!
Koliko vam je pandemija promijenila život, što vas u ovom novom normalnom posebno brine ili čak nervira?
Svašta me nervira, ali bolje da držim jezik za zubima. Najgore mi je palo što ne mogu putovati, što se ljudi sve više svađaju i što ćemo osiromašiti. I nema slobode na koju sam navikla, ali dobro. S druge strane vrlo poučno vrijeme.
Pišete li već nešto novo, autobiografiju možda? To bi bilo zanimljivo...
Bilo bi zanimljivo, čak vrlo. Puno toga sam prešutjela u životu, ali ovo nije vrijeme u kojem se trebaju otkrivati tajne. Jednom sam počela pisati nešto kao autobiografiju, ali sam upala u depresiju… Bilo je dosta toga ružnog u mom životu i katkad se čudim kako sam to preživjela i ostala normalna. Ako hoćeš biti sretan, ne kopaj po prošlosti koja nije bila takva.