Od roditelja smo naslijedili izopačene svjetonazore koji različitosti smještaju u ladicu neuroza i psihoza

Mladi redatelj, glumac i lutkar Vanja Jovanović prošlog je tjedna u Teatru &TD predstavio svoj najnoviji autorski projekt u suradnji s dramaturginjom Petrom Pleše. Riječ je o predstavi “Mala zabava”, poprilično zagonetne premise, a o čemu se tu zapravo radi, porazgovarali smo s Jovanovićem uoči premijere.

O “Maloj zabavi” malo se da zaključiti iz neobične najave predstave. Možete li nam otkriti nešto više?

U najavi predstave ciljano smo plasirali samo isječak iz radnje. Detalje nismo htjeli otkrivati zbog naravi same predstave, koja napetost gradi upravo postupnim otkrivanjem informacija... Negdje bi to bilo blisko dramaturgiji trilera iako ova predstava žanrovski nije (samo) to. Ono što vam smijem otkriti jest da se radi o četvero ljudi koji su se upoznali na jednoj internetskoj stranici i odlučili provesti zadnji dan svojih života zajedno i jednoj nepozvanoj gošći.

Ipak, dalo se naslutiti, u predstavi se bavite temom samoubojstva. Kako ste se s tim uhvatili u koštac?

Ideja o samoubojstvu u našoj predstavi samo je posljedica sustavnog teroriziranja pojedinca kroz sve segmente života. Kada kažem segmente života, najmanje mislim na politiku i birokraciju, mislim na svjetonazore koji su toliko izopačeni da svaku različitost smještaju u ladicu neuroza i psihoza. Ja se s naslijeđenim svijetom trenutačno nosim dobro jer sam se okružio dobrim ljudima i nastojim ignorirati sve što smatram otrovnim za svoj duh. Ne mogu reći da naši roditelji iza nas nisu ostavili ništa lijepo, ali u ovoj predstavi mi fokus stavljamo na marginalizirane ljude koji su također dio društva, a kojima je svaka vrsta ljudske pomoći uskraćena jer se njihovi životi ne poklapaju s ustaljenim normama u kojima svi znaju što je normalno, a što ne.

Jednom ste prozvali hrvatska kazališta jer nemaju hrabrosti za postavljanje suvremenih autora, već se drže samo lektirnih naslova. Što se mora dogoditi da se okrenemo prema suvremenosti?

Razlog je vrlo jednostavan, najčešća su kazališna publika srednjoškolci i umirovljenici. Lektire se prodaju srednjim školama, ostali klasici prodaju se umirovljenicima. Politika kazališta vrlo je jednostavna – radimo predstave koje možemo prodati jer prodaja znači novac. U Zagrebu je stvar ipak malo drukčija nego u ostatku Hrvatske. Tu ipak ima izbora suvremenih tekstova, ali i dalje imam osjećaj da klasici kod publike bolje prolaze. I dalje nisam detektirao gdje je točno “problem”. Shvatio sam s vremenom da nisam tu da se bavim repertoarima, tu su neki drugi ljudi čiji je to posao. Do sada me nitko nije uvjetovao naslovima tako da se nemam što žaliti.

Mislite li da nova generacija kazališnih umjetnika, uglavnom koncentrirana na nezavisnoj sceni, može donijeti promjene?

Iskreno, ne vjerujem u neku veliku promjenu bez institucije jer institucija ima publiku, a publika je razlog zbog kojeg se bavimo ovim poslom. Ono što je lijepo u radu na nezavisnoj sceni je neuvjetovanost, ali u pravilu sve što se dobro dogodi na nezavisnoj sceni, ako nije prepoznato u instituciji, neće kod publike zaživjeti. A to je uvijek dvosjekli mač...

Koliko je uopće teško i izazovno jednom mladom umjetniku uspjeti na našoj kazališnoj sceni?

Ja sam izgleda otpočetka imao sreće, počeo sam raditi čim sam upisao Akademiju u Zagrebu i zaredale su mi se neke dobro prihvaćene predstave, ali nastojim se ne zanositi time jer se to kod umjetnosti preokrene u sekundi. Protekle dvije godine svima su nam obuzdale ego pa su se i kriteriji uspjeha malo srozali. Trenutačno uspjehom smatram mogućnost da živim od svog posla, a to upravo uspijevam.

Budući da ste studirali glumu i lutkarstvo na Akademiji u Osijeku, kako to da ste se otisnuli i u redateljske vode?

Vrlo je jednostavno – prestao sam uživati u bivanju na sceni. Ono što mi je nekoć stvaralo najljepši osjećaj na svijetu u meni ne proizvodi apsolutno ništa... A smatram da se ovim poslom ne možeš uspješno baviti ako ne goriš za to. Ljudima je to možda najlakše shvatiti ako se usporedi sa sportom, nema velike razlike. Uglavnom, i prije sam imao afiniteta prema režiji i prema pisanju vlastitih tekstova pa je režija nakon glume bila logičan izbor. Dobro sam se pripremio i, srećom, upisao. I tako sam se i dalje zadržao u kazalištu unatoč tome što me gluma više nije usrećivala.

Lutkarstvo se također doima kao jedna poprilično zanemarena grana. Zašto vas je baš ono privuklo?

Lutkarstvo nije zanemareno. Lutkarske predstave redovito se igraju na repertoarima svih dječjih kazališta. Ono što bih ja volio u jednom trenutku života dokazati, a nadam se da ću za to dobiti priliku, jest da lutkarstvo nije nužno umjetnost za djecu. Po Europi se već dulje vrijeme rade lutkarske predstave za odrasle, ali to kod nas još nikada nije zaživjelo. Bilo je određenih pokušaja, ali čini mi se da za njih nije bilo pravo vrijeme ili je samo plasman predstava bio loš. To sada više nije pitanje samo predstave nego i marketinga i plasiranja lutkarskih predstava za odrasle kao novog proizvoda na tržištu. Eto nekome ideja pa neka se obogati.