- Kazalište je moja prva ljubav i željela bih ovu svoju obljetnicu posvetiti baš kazalištu - kazala je glumica Helena Buljan koja će u petak u Gavelli predstavom ‘'Orfej silazi'’ obilježiti respektabilnih 45 godina rada u dramskoj umjetnosti.
Zašto baš Orfejem obilježavate 45 godina rada?
- Ja sam na neki način u glumačkoj mirovini i već neko vrijeme radim na ADU, tako da je ovo trenutačno jedina predstava koju izvodim. Drago mi je da ovo nije predstava u kojoj imam preveliku ulogu i gdje se sve vrti oko mene jer se ovako najbolje može vidjeti trajanje od 45 godina na sceni.
Glumili ste u mnogo predstava. Kada biste mogli izabrati jedan lik, koji je obilježio vašu karijeru, koji bi to bio?
- Kada dođete u kazalište u angažman i kad počnete raditi na predstavama, onda vam postane manje važna sama uloga. Meni je, recimo, puno važnije s kim sam radila, s kojim redateljima i kojom glumačkom ekipom.
Vrhunac karijere
Nešto što je obilježilo i što je možda vrhunac moje karijere je predstava "Ludi dani" u režiji Paola Magellija u kojoj sam tumačila lik Grofice. Riječ je o predstavi koja objedinjuje dva različita teksta povezana istim likom - "Figarov pir" i "Figaro se rastaje", a nastala je krajem osamdesetih u vrijeme kada je Magelli došao u Zagreb. No, ima tu još prekrasnih uloga koje sam radila s divnim redateljima kao što su Habunek, Violić, Kunčević i drugi.
U Gavelli ste proveli cijeli svoj kazališni život..
Da, i mogu reći da je Gavella moj drugi dom. Imala sam sreću da sam tu dobila angažman odmah po završetku Akademije. Gostovala sam po drugim kazalištima, no ovdje sam provela najljepše dane svojega glumačkog života. To je bio naš drugi dom. Stvarali smo u nekom zajedništvu i osjećali se kao obitelj. Tako da je uz moju privatnu obitelj ovo bila druga obitelj. Zadnjih sam godina počela raditi na Akademiji što me posebno veseli i ispunjava.
Nedavno je preminuo emeritus N. Batušić, a u nekoliko godina napustili su nas i A. Peterlić, Z. Tadić i M. Aničić. Kako će se to odraziti na ADU? Postoje li kompetentne zamjene?
Mislim da uvijek postoji zamjena. Uvijek je bilo kompetentnih i manje kompetentnih. Tako će biti i u budućnosti. Uvijek mislimo da je nešto što je bilo nekad puno vrednije. Vjerujem da i danas ima jednako vrijednih ljudi, ali teško je to sada govoriti dok se još ne etabliraju kao neka veća imena.
Kako vidite razvoj kazališta u budućnosti ?
Ne želim biti fatalist, misliti i reći da kazalište izumire, iako neke tendencije pokazuju baš to. Optimist sam i nadam se ipak da se naši životi neće pretvoriti u stopostotni virtualni svijet nego da će tradicionalne duhovne vrijednosti naći svoj put k opstanku, da će preživjeti.