Od uvjerenog komunista do hedonista i zavodnika koji je živio poeziju

Mnogima je čileanski pjesnik Pablo Neruda i dalje jedan od najomiljenijih pjesnika. Ali osim poezije, nobelovac Neruda dobro se snalazio i u prozi. Dokaz je i autobiografska knjiga većih dimenzija “Priznajem da sam živio” koju je sa španjolskog prevela Željka Lovrenčić, uredila Ivana Glavaš Bakija, a objavila Iris Illyrica. Riječ je o dopunjenom izdanju knjige kojom je trebao biti proslavljen Nerudin sedamdeseti rođendan 1974. No, Neruda nije doživio ni 70 godina. Umro je 23. rujna 1973., tek koji dan nakon što je u nevjerojatno surovom proameričkom državnom udaru ubijen njegov prijatelj, čileanski predsjednik Salvador Allende. Stoga je i prvo izdanje knjige objavljeno posmrtno, a u ovom stoljeću drugo izdanje obogaćeno je recentnim autobiografskim materijalima iz arhiva Zaklade Pablo Neruda. “Priznajem da sam živio” čita se kao iskreno svjedočanstvo o nevjerojatno bogatom i uzbudljivom životu. Neruda je bio uvjereni komunist, pobornik svih mogućih revolucija, sudionik španjolskog građanskog rata, dugogodišnji čileanski diplomat, miljenik lijepih dama, ali i pjesnika koji nisu skrivali sklonost vlastitom spolu, poput mitskog Lorce.

Kad je dobio Nobelovu nagradu, bio je idealistički Allendeov veleposlanik u Parizu, tada već opterećen zdravstvenim problemima. Bio je i čest gost komunističke Moskve, gdje se šuljao hladnim i opasnim hodnicima kremaljskog dvorca družeći se najviše s Iljom Erenburgom, susretao se s najznačajnijim kineskim i kubanskim komunističkim vođama, kao što su Mao Ce-tung ili pak Fidel Castro i Ernesto Che Guevara. Kao nižerangirani čileanski diplomat spašavao je borce iz španjolskog građanskog rata organizirajući im spasonosna putovanja u Južnu Ameriku. Kao čileanski senator upoznavao je najrazličitije osobe iz tamošnjeg javnog života; i pisce koji su često bili beskičmenjaci, ali i bogataše koji su više od profita voljeli moralnost i držali do vlastite riječi. Više je puta bijegom spašavao živu glavu, živeći i u gerilskim uvjetima kako bi umaknuo raznim latinskoameričkim diktatorima. Napisao je i djelo “Poticaj na Nixonovo ubojstvo i pohvala čileanske revolucije” objavljeno u 60 tisuća primjeraka. Bio je i uvjetni kandidat na čileanskim predsjedničkim izborima te osvjedočeni borac protiv američkog imperijalizma, ali i gost američkog PEN-a na američkom tlu, gdje je izazivao ovacije liberalnih američkih krugova. Svoju je ljubavnu, ali i angažiranu iznimno poticajnu poeziju govorio rudarima, fizičkim radnicima, demonstrantima, seljacima koji su ostali bez svega, potomcima starih naroda koje su davnašnji španjolski osvajači pokušali potpuno uništiti, svojim omiljenim obespravljenim Araukancima... O svemu tome ostavio je dramatične, poetske, ali i politički izbrušene zapise i putopise. Naravno, Neruda nije bio James Bond, ali njegov život, napose onaj iz mladosti, u nekim elementima može podsjetiti na tog britanskog tajnog agenta koji voli uzbuđenja, kako poslovna, tako i ona intimne vrste, njegujući uglađeni, ali ipak i mačistički hedonizam.

U svojoj autobiografiji Neruda se divi voljenom Čileu i njegovim prirodnim ljepotama koje su mu izvor stalnog poetskog nadahnuća. Ali, pošten je prema svojim čitateljima pa obrazlaže i svoje komunističke zablude, naročito u vezi staljinizma, od kojega se ograđuje, baš kao što se ograđuje i od ideoloških uskogrudnosti i isključivosti. Neruda jest bio komunist i bio je pobornik komunističkih parola, napose onih iz područja gospodarstva. Ali, nije bio spreman na komunistički teror i komunističku strogu kontrolu mišljenja. Uostalom, i u Staljinovoj Rusiji upoznavao je revolucionare koji su obožavali, primjerice, francusku kulturu i francuska vina te sireve i nije ih zbog toga mogao ni optuživati ni sumnjati u ispravnost njihova ukusa. Neruda je u memoarima ostavio i puno zapisa o svojem doživljaju poezije, ali i o drugim pjesnicima. Između njega i poezije nije bilo tajni, baš zato što je život živio punim plućima. “Ja sam profesor života, sumoran proučavatelj smrti, a ako vam ovo što ja znam ničemu ne služi, nisam ništa rekao; rekao sam sve”, poručuje besmrtni, lucidni Neruda.