Jedna od najživopisnijih osoba američke medijske scene druge polovice 20. stoljeća, scenarist dvaput nominiran za Oscara i pisac koji je svoj prvi roman napisao sa 90 godina, preminuo je od klijenuti srca u Los Angelesu, kako su objavili iz njegove izdavačke kuće "McSweeney's".
Millard Kaufman rođen je u Baltimoreu, gdje je završio poznato sveučilište Johns Hopkins. Počeo je raditi kao novinar u New Yorku, ali se na početku rata prijavio u marince. Kako je po povratku doma sa sobom donio ne samo medalje za sudjelovanje u nekima od najtežih pacifičkih bitaka (Guadalcananal, Guam, Okinawa) nego i "suvenir" u obliku malarije i tropske groznice, morao se iz oštre newyorške klime preseliti u Kaliforniju gdje je uskoro našao posao kao scenarist.
Jedan od prvih poslova bio mu je na crtanim filmovima, gdje je (posluživši se svojim stricem kao uzorom) izmislio kasnije silno popularni lik gospodina Magooa, kratkovidnog nespretnjakovića. Kasnije se prebacio na vesterne, ratne i povijesne filmove, ali je teško odrediti koliko je toga sam napisao jer je u doba McCarthyjeva "lova na vještice" i hollywoodskih "crnih lista" često posuđivao svoje ime kolegama kojima je rad bio zabranjen; najpoznatiji scenarist s "crne liste", Dalton Trumbo, pod Kaufmanovim imenom napisao je scenarij za kultni noir krimić "Gun Crazy". Jedan od filmova po svojem scenariju, dramu o rehabilitaciji osuđenika na smrt "Convicts 4", Kaufman je i režirao.
Nominacije za Oscara Kaufman je zaradio 1953. za ratni film "Take the High Ground" i 1955. za kultni film Johna Sturgesa "Loš dan u Black Rocku", "moderni vestern" u kojem se Spencer Tracy kao jednoruki veteran, znalac karatea, obračunava s gangsterima u malom zapadnom gradu (Robert Ryan, Ernest Borgnine, Lee Marvin) koji su tijekom rata "domoljubno" linčovali starog Japanca da se domognu njegova dragocjenog zemljišta; Japančev sin bio je dragovoljac u američkoj vojsci koji je poginuo spašavajući život Tracyjevu liku.
Millard Kaufman nikad nije bio konvencionalan; svoju suprugu upoznao je kad su oboje bili srednjoškolci, zamorci u testovima može li kobrin otrov poslužiti kao analgetik (ona dragovoljno, on za 5 dolara). Da ga poodmakle godine nisu usporile, dokazao je 2007. kad je s devedeset godina napisao i u izdavačkoj kući "McSweeney's" objavio svoj prvi roman, "Bowl of Cherries" ("Zdjela trešanja"), koji su odlično primile i publika i kritika.
U tom blago rečeno suludom romanu jedan daroviti četrnaestogodišnjak stjecajem okolnosti obiđe svijet, od sveučilišta Yale preko pornostudija pod Brooklynskim mostom do zatvorske ćelije u Iraku. Evo što je prije dvije godine Kaufman rekao u intervjuu povodom objavljivanja prvog romana u devedesetoj:
Neki smatraju "Bowl of Cherries" vulgarnim, naročito djelove s pornografijom i konjskim genitalijama. Jeste li vi sad u godinama kad vas više nije briga što ljudi misle?
- Ako im se ne sviđa, neka se j.... Najveći dio života pisao sam za film. Ima nekih stvari koje ne možeš reći, koje ne smiješ pokazati na filmu. U knjizi sam imao mnogo više slobode nego kad sam pisao za film.
Mladi pisci stalno govore o tome kako je naporno napisati prvi roman, a vi ste to postigli u devedesetoj...
- Mnogi ljudi dižu veliku halabuku oko pisanja, a premda pisanje nije sasvim lako, nema tu nekih velikih problema. Ako im je to toliko bolno i teško, onda bi bili sretniji da rade nešto drugo. Nema ničeg romantičnog u pisanju, za ime Isusovo! To je kao što svi toliko govore o tome kako je glamurozno biti glumac. Isuse, meni su nudili glavu ulogu u filmu sa Sophijom Loren, a ja sam im rekao da si to nabiju u guzicu. Mene ne zanima biti glumac!
Jeste li zbilja odbili glumiti sa Sophijom Loren?
- Jedan krasan francuski redatelj snimio je film "Le Diabolique" (Henri-Georges Clouzot) i nazvao me iz Pariza da pita bih li ja radio scenarij za američku preradu. Našli smo se na razgovoru u sobi u hotelu u Beverly Hiillsu. On je htio Burta Lancastera, a ja sam rekao: "Ako hoćeš Lancastera, morat ćeš lik učiniti malo razumnijim." Bilo je vruće kao vrag, najtopliji dan ljeta, i dok sam mu pričao što učiniti i kako to učiniti, hodao sam gore-dolje i nesvjesno otkopčavao košulju. Kad sam završio s izlaganjem, košulja mi je bila skroz raskopčana. Čuje se ključ u bravi i uđe Lorenin muž (producent Carlo Ponti), i kaže na francuskom: "O, znači pronašao si životinju!" Redatelj kaže: "Znaš što ću ti ponuditi? Ako napišeš scenarij, možeš ti glumiti s Lorenovom." Trebalo se snimati na grčkom otoku. A ja sam, kao prava budala, rekao: "Ne, mene to ne zanima."