"jutarnja zvijezda"

Odnos roditelja i djece u fokusu je nove Knausgårdove prozne planine

Foto: Rolf Vennenbernd/DPA
Odnos roditelja i djece u fokusu je nove Knausgårdove prozne planine
11.05.2022.
u 20:50
Prvi roman iz najavljenog petoknjižja norveškog autora Karla Ovea Knausgårda vodi nas na dugu cesti nenadmašne i neukrotive fikcije
Pogledaj originalni članak

Nova Knausgårdova prozna epopeja je, što se hrvatskih čitatelja tiče, krenula. Oceanmore objavio je opsežnu "Jutarnju zvijezdu", prvi roman iz najavljenog petoknjižja u kojem će nas norveški pisac s britanskom adresom okupirati sudbinama čitavog niza likova iz norveškog Bergena i njegove snovite okolice. Roman je s norveškog prevela Anja Majnarić, a uredila Gordana Farkaš-Sfeci. Početak romana može nam se učiniti kao deja vu.

Naime, čitav ciklus počinje pričom o Arneu, književniku koji je u obiteljskoj kući za odmor u blizini Bergena provodi ljetne praznike sa psihički oboljelom suprugom, likovno talentiranom Tove i troje djece... Pokušava pisati, ali to mu nije jednostavno jer se ljetni odmor polako pretvara u noćnu moru. Tu su mlađi blizanci koje otac želi zaštititi od stvarnosti pa im stalno laže, a onda i starija ljutita kćer kod koje laži više ne prolaze, a koja se zaštitnički ponaša prema labilnoj majci. Tu je i žena koja stalno nestaje iz kuće i s kojom je komunikacija nemoguća, mačja obitelj koja je iz dana u dan sve malobrojnija, stari, čudni prijatelji, brižna majka. A onda i zvijezda prejakoga sjaja koja krajem kolovoza iznenada zasja na norveškome nebu i kao da naviješta neko novo, presudno doba za koje nitko ne zna donosi li dobro ili zlo.

I dok nam se čini da Knausgård ponovno piše prozu inspiriranu vlastitom, burnom autobiografijom, već druga priča o svećenici Kathrine koja ima očite probleme u braku, ali i probleme samospoznajne prirode odvodi nas na dugu cestu nenadmašne i neukrotive fikcije iz koje nestaju bilo kakve usporedbe s Knausgårdovim stvarnim životom. Nema smisla nabrajati sve živopisne, ali i ključne likove ove odlično napisane sage o običnim ljudima koji imaju svoje obične probleme poput pretjerivanja s alkoholom ili seksom, ovisnostima o lijekovima, starenja, odbijanja obiteljskih uzdi, problema na poslu, preljuba, egzistencijalne usamljenosti... Nad svima njima lebdi ona moćna i tajanstvena, neimenovana zvijezda. Brojnima se od njih ukazuje i neko opasno, nedefinirano biće nalik čovjeku, ali koje podsjeća i na životinju, pa "Jutarnja zvijezda" namjerno dobiva i obrise psihotičnog kriminalističkog romana u kojemu su moguće i žrtve. Norveške lokalne ceste u blizini Bergena odjednom su pune rakova, kao da i priroda nagoviješta neki važni događaj, važnu promjenu koju čovjek još ne može dokučiti niti prognozirati uz svu tu tehniku s kojom raspolaže. Knausgård je majstor u opisivanju ljudskih osjećaja. I majstor elementarnog pripovijedanja koji nas sa samo nekoliko rečenica suvereno uvodi u prozni tok iz kojeg je jako teško izaći. U tome mu, svakako, pomažu raznoliki likovi koje spretno, ali vrlo oprezno i s mjerom isprepliće, kao da kuha skradinski rižoto kojemu treba puno vremena da bi bio dovršen. Stoga Knausgårdova literatura nije instantna. Iako je radnju smjestio u Bergen, koji dobro poznaje jer je tu studirao, ne opterećuje nas nimalo putopisnim pikanterijama ni usputnim političkim dociranjima. Njegova je proza u tom smislu prilično ogoljena i egzaktna, iako je ovog puta obilato natopljena religijskim promišljanjima i filozofiranjem koji ovom štivu daju na kompaktnosti i čvrstoći.

Knausgård i u "Jutarnjoj zvijezdi", kao rijetko tko među suvremenim piscima, piše o ljudima koji imaju nerješive psihičke probleme. Dio romana koji prednjači u napetosti tako se odvija u bolnici za teško oboljele osobe u kojoj radi Turid, supruga ostarjelog novinara Josteina kojega je pregazilo vrijeme, a on si to ne može priznati. I Turid i Jostein imaju brojne probleme i zreli su za psihološku i psihijatrijsku pomoć, ali oni su ipak s druge strane barikade. Barem su službeno "normalni", sve dok im sin Ole ne pokuša samoubojstvo... A Ole nije jedino dijete koje je stradalo u ovom na mahove mučnom romanu čiji je završni akord posvećen smrti i mrtvima, i to iz perspektive Egila, Arneova neželjenog prijatelja, bogatog samotnjaka o kojem seksualno mašta Tove s početka romana, a koji nema ama baš nikakav kontakt s vlastitim sinom kojeg je prešutio i najboljim prijateljima. Odnos roditelja i djece i dalje je u Knausgårdovu literarnom fokusu. To je svakako sol ove uzbudljive i nepredvidljive knjige.

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.