Prva dramska premijera ovogodišnjih 72. Dubrovačkih ljetnih igara, održana u utorak 13. srpnja, bila je predstava “Van sebe”. U režiji Nataše Rajković i Ivana Penovića, “Van sebe” je ostvarena kao dio europskog projekta “Port of Dreamers” ili “Luka sanjara”, u kojem su Dubrovačke ljetne igre vodeći partner.
Budući da se “Luka sanjara”, zajednički kulturno-umjetnički projekt triju organizacija iz Hrvatske, Slovenije i Srbije, bavi problematikom migracija, odnosno poviješću migracija u Europi, iskustvom migranata i pozitivnim utjecajem migracija na društvo, u trenutačnoj društvenoj klimi svakako je odvažan korak odabrati upravo takvu predstavu za samo otvaranje dramskog programa Igara.
Prvi dio izvedbe, koji se održava u jednoj od lađa u Lazaretima, počinje tako svojevrsnim metamomentom, odnosno PowerPoint prezentacijom o projektu “Luka sanjara”, migracijama, integraciji i ostalim ključnim riječima birokratskog europskog vokabulara. Prezentacija je, saznajemo, dio radionice zbog koje je Emil (Pavle Vrkljan), Zagrepčanin rođen u Južnoj Africi, doputovao u Dubrovnik kako bi je održao. Međutim, nakon komične zabune u zračnoj luci i iznenadne smrti njegova planiranog domaćina, Emil se nađe u apartmanima Banda, oko kojih se vrti ostatak cijele predstave. Recepcionarka apartmana je Bošnjakinja Sandra (Nataša Kopeč), njihov vlasnik je Konavljanin Ivo (Nikša Butijer), a njihovi gosti majka (Suzana Brezovec) i kći (Romina Tonković), dvije Zagrepčanke, no majka Biljana podrijetlom je Makedonka… Jasno vam je – svi su oni u neku ruku migranti. U predstavi tako pratimo naizgled obična događanja i tipične boljke rada u jednom od mnogih takvih, dubrovačkih apartmana: peripetije oko check-ina gostiju, frustracije turista iznajmljivačima i iznajmljivača turistima, sveudilj popraćene poznatim nam sitnim predrasudama i mikroagresijama prema onima koji nisu “odavde”.
Njihove životne priče i putovi koji su ih sve nanijeli na isto mjesto vješto su i vrlo originalno prikazani upotrebom prethodno snimljenih videomaterijala koji se na platnu u pozadini vrte dok na pozornici Emil, de facto pokretač priče, oboružan selfie stickom “snima” protagoniste.
Zatim se, odjednom, predstava i publika premještaju na Komardu, stjenovitu plažu podno Lazareta. Naši protagonisti sada se nalaze na maloj barci, Maestralu, u vizualno efektnoj, ali i pomalo narativno zbunjujućoj sceni, u koju se bez jasne svrhe uvode novi likovi, glumci po potrebi uskaču i u more, nastavljajući dalje mokri do kože. A kada u posljednjem trenutku na scenu niotkud ulaze osobe opremljene prslucima za spašavanje, ulaze u more i primaju se za barku, postaje jasno da bi nas ta živa fotografija trebala podsjetiti na sve one nesretne migrante koji ploveći natiskani u takvim i sličnim malenim brodicama svoje živote ostavljaju u Mediteranu. I tim moćnim prizorom završava predstava čija je poruka važna i vrijedna, no koja na mahove ostavlja dojam nespretno sastavljenog kolaža – s nekoliko blistavih momenata.