Šesti dan festivala u Puli ponovno smo imali jedan vrlo ozbiljan i emocionalno angažiran film, a drugi tanašan i televizijski nezahtjevan.
Prvi potpisuje Zrinko Ogresta, koji nas je već naučio da filmove promišlja duboko, pa i osobno, ali ovaj je put otišao korak dalje.
Sve u jednoj prostoriji
Cijeli film „Projekcije\" snimljen u jednoj prostoriji na seansi edukacije iz grupne psihoterapije, gdje polaznici međusobno razgovaraju, nadmeću se ili svađaju dok čekaju profesora koji kasni. Kasni ili namjerno ili slučajno? Jesu li polaznici dio nekog eksperimenta, kako sugerira povremeno ubačena snimka nadzorne kamere? Ta pitanja ostaju otvorena, ali poanta je ionako u nečemu drugom. Ogresta razotkriva potrebu da budemo vođeni, za autoritetima s pokrićem ili bez njega i za određenim redom bez kojih odmah na vidjelo izlaze frustracije. Jedinstveno mjesto radnje, „zabranjenu zonu\" za filmaše, Ogresta uspješno razlaže na niz subjektivnih kadrova svojih junaka čime dobiva vizualnu dinamiku, ali na neki način navodi gledatelja na pogrešan trag sugerirajući da će nizom osobnih pogleda svojih junaka saznati nešto više o njima i prirodi njihovih odnosa, a taj dio na kraju izostane.
Pohvale Vladimiru Jurcu
U grupi od osam polaznika najbolje su oslikani junaci koje tumače Polona Juh, Jelena Miholjević i Bojan Navojec, a pohvalno je i kako je Vladimir Jurc kao profesor Benjamin bez izgovorene rečenice puno rekao. „Projekcije\" su moćan i hrabar rad autora za kojega je jasno da ne snima filmove da ima što raditi. To se, pak, ne može reći za Roberta Orhela čiji je krimić „Hitac\" zanatski uredna, ali beskrvna priča koja je u najboljem slučaju mogla biti epizoda TV serije. Zanimljiva ideja o trudnoj studentici koja slučajno ubije prolaznika, pa njen slučaj pripadne također trudnoj detektivki, razvučena je na krajnje shematiziran filmić koji se više bavi imitacijom stranih krimidrama nego što nudi nešto svoje.