Ljubljanski festival i ove je godine najveća i najbogatija manifestacija te vrste u ovom dijelu Europe. Elina Garanča, Zubin Mehta s Izraelskom filharmonijom, "Romeo i Julija" u izvedbi Baleta i Orkestra Marijinskog teatra, Željko Lučić uz hrvatsku zvijezdu Evelin Novak i Ivana Repušića...
To su samo neke od atrakcija programa koji sutra, 28. lipnja, počinje glazbeno-filmskim spektaklom na Kongresnom trgu. Glavna zvijezda je Tan Dun, slavni kineski skladatelj oratorija, koncerata, opera, ali i glazbe za epske kineske filmske spektakle nadahnute poviješću i borilačkim vještinama. U toj "Borilačkoj trilogiji" je i glazba iz filma "Tigar i zmaj" za koju je Tan Dun dobio i Oscara.
Pričom o toj glazbi počeli smo kratki razgovor uoči nedjeljnog koncerta u Ljubljani, kamo je Tan Dun stigao iz Milana gdje je nastupio u Scali.
– Volim kad su stvari vrlo, vrlo dramatične jer vjerujem da je takav i sam život. Ja nisam skladatelj lakih nota. Odrastao sam uz Pekinšku operu i odgojen sam u krugu kazališta i zato mi je čitav život uzbudljiv. Također, ne priznajem granice između različitih vrsta i žanrova glazbe. Za mene je opera drevna preteča kina, a kino opera budućnosti. Dok dirigiram svaki me put zaraze te električne sjene i osjećam se poput čarobnjaka dok svojim štapićem stvaram zvuk tih pokretnih slika.
Skladajući svoje opere, poput "Prvog cara" koja je praizvedena u Metropolitanu, pišete li za zapadnjačku publiku ili je vaš glazbeni jezik univerzalan?
– Nastojim biti vjeran svojim sjećanjima i iskustvu. Prije nego sam preselio u New York obučavan sam u kineskoj operi i orijentalnim ritualima, a u New Yorku sam upoznao sve vrste zapadnjačke glazbe, od klasične do moderne. Sve se to u meni stopilo u jedno. Ne mogu fizički odvojiti ranija od kasnijih iskustava. Glazbu pišem kao refleksiju vlastitog života, a ne samo da Istok donio na Zapad. Najvažniji aspekt umjetnosti je pronalaženje vlastitih korijena jer upravo vaš vlastiti pogled je ono što umjetnost čini zanimljivom.
Spremate li neki novi veliki projekt?
– Svakako! Nedavno sam posjetio pećine Mogao u Duhuangu i ostao sam preneražen ljepotom crteža i stoljeća posvećenih budizmu na tim slikama na stijeni. Bio sam dirnut toliko da su moje srce, duša i um posegnule da dohvate nešto više.
Mogu li ja išta novo donijeti mjestu koje je dalo tako mnogo tisućama putnika tijekom stoljeća? Kako da stvorim nešto što će pričati priču tih pećina, skoro zaboravljenih, budućim naraštajima?
Nije me dirnula samo ljepota, nego i priče koje su naslikane na stijenama tih pećina. Priče koje mi je pričala moja baka dok sam kao bosonogi dječačić trčkarao po svom rodnom kraju. Radujem se pisanju simfonije prema tom nadahnuću.
Ovaj gospodin je pravi umjetnik. Može uz bok Hans Zimmeru.