Dramsko kazalište Gavella i dalje je beskućnik. Novu premijeru, predstavu Friedricha Dürrenmatta “Posjet stare dame”, igraju na Sceni Travno, a zbog epidemioloških mjera, imaju dvije premijere, u četvrtak i petak, 6. i 7. svibnja. Naslovnu ulogu tumači prvakinja ovog kazališta Jelena Miholjević.
“Posjet stare dame”?! Mnoge bi glumice dobro razmislile, tim više što je još daleko vrijeme do starosti.
Ova uloga mi je ogromna čast, a pitanje doživljavam kao kompliment. Jako su rijetke ovako svevremenske drame, one koje sadrže i ljubavnu priču i triler, ali i mistiku ljudskog života. A u naslovu me doista ništa ne muči. Pa pogledajte današnje bogatašice, to su žene koje izgledaju dvadeset-trideset godina mlađe, izbotoksirane i utegnute dame. Igrala sam na tu kartu jer moja stara dama si je mogla kupiti baš svaku estetsku operaciju, a njezin osvetnički duh, koji je potpuno u skladu s patrijarhalnim potezima ovog svijeta, u opreci je s njezinom željom da bude ne samo jedna od najbogatijih žena svijeta, što je postala udajom, nego i filmska diva.
U predstavi se pojavljuju vaš sedmi, osmi i deveti muž. Lako zamislivo ili…?
Kada čovjek igra nekog na visokoj poziciji moći, odjednom sve postaje lako zamislivo. Vrlo je ugodno ući u taj ego. To je pravi vatromet, u kojem netko dobije sve što hoće pa i te silne muževe. Ona se, kroz sve svoje poteze, pred nama otvara kao tiranin, neki zli papa iz renesanse ili kao filmska diva koja ucjenjuje sve oko sebe i zato mi je bilo izuzetno zabavno raditi na toj ulozi. Ja sam po prirodi vrlo sramežljiva osoba, odgajana na skromnost. I dobro da jesam, jer kako bih drukčije prošla kroz sve što me dočekalo. Zbog toga sam u ovoj ulozi potpuno iživjela svoju potrebu za luksuzom. No, uvijek kada igram nekog tko je jako odlučan i zao, lomim koplja, javlja se u meni neki osjećaj krivnje. U takvim ulogama zapravo najmanje sama sebi vjerujem, ali sada kada je sve gotovo, strašno sam uzbuđena, mislim da imamo hit.
Redateljica Dora Ruždjak Podolski s autorskim i glumačkim timom na ovome radi dulje od godine dana, što je nama naša korona dala. Kako se uopće u takvim uvjetima možete koncentrirati na ozbiljan rad, ulogu, lik…?
Svima nam je ovo prvo takvo iskustvo. U ožujku prošle godine, dva tjedna prije lockdowna, onog pravog, već smo imali kontinuirane probe, bili na korak do premijere. Tada je došlo razočaranje, imala sam osjećaj kao da sam, kada je sve stalo, ostala bez dijela sebe, kao da mi je oduzeto nešto jako važno. Na sreću, puno sam radila u međuvremenu, a “Dama” je bila na polici, titrala i čekala. Ali takva su vremena, posebno nama koji živimo kazalište. Svaku probu, svaku predstavu u ovom koronavremenu smatramo velikim uspjehom. Kod nas u Gavelli je to još posebno izraženo jer smo, nakon potresa, doslovno beskućnici. I zato treba zahvaliti svima koji su nam pomogli. Na Sceni Travno nam je divno, dolazi nam neka nova publika i već smo se posve udomaćili u Novom Zagrebu. Osobno izbjegavam prolaziti kroz Frankopansku jer mi je teško prihvatiti da je jedno takvo gradsko kazalište i dalje na svojim klimavim nogicama, da obnova ide toliko sporo. Postajem zbog toga krajnje sentimentalna, ali sam i ponosna da smo uspjeli doći do jedne ovako velike premijere.
Što je zapravo „Posjet stare dame“, komedija, tragedija ili sve to?
To je fantastična drama koja je igrala po svim pozornicama svijeta. U podnaslovu je označena kao komična tragedija ili tragična komedija. Imam tu i elemenata teatra apsurda, a djelo zapravo nevjerojatno rezonira sa svakodnevicom. Imamo tu našu povijest, povijest Europe, svijeta, kazališta. To je vješto napisan triler, i ljubić, a kroz njih se provlače svevremenske političke poruke. Meni je bio izazov kako prikazati krajnje autoritativnu osobu, koja je došla do pozicije jedne od najmoćnijih žena svijeta, kako dočarati njezinu vjeru u bolju prošlost, nemogućnost bilo kakvog oprosta, njezin cinizam. Ona dolazi kako bi uspostavila računa za svoje patnje i tu se javlja puno pitanja, od moralnih do suočavanja s ljudskim karakterom.
Predstavu radi moćan kreativni dvojac, redateljica i dramturg koji stoje iza hita ZKM-a „Črna mati zemla“, Dora Ruždjak Podolski i Tomislav Zajec. Jesu li aktualizirali priču?
Oni su doslovno “dream team”. Da, priča jest aktualizirana, ali na blag i subverzivan način. To mogu samo veliki dramaturzi i veliki redatelji/ce. Priča je ista, tekst je poštovan, a aktualizacije je takva da ćemo se svi prepoznati. Ima tu dosta referenci na naš grad, na naše kazalište. Damu pitaju hoće li dati novac za Gavellu, a ona odogovara: “Možda. Dogodine.” Tomislav i Dora su tu izvagali svaku riječ.
Vaša junakinja zapravo se vraća u grad svoje mladosti, opustošen kapitalizmom. Možemo li oko sebe prepoznati taj grad?
Klara se vraća u grad koji je napustila osramoćena i beskrajno povrijeđena, u grad koji tone i bijedu. Založili su crkveno zvono, ljudi umiru od gladi... Ne smijem dalje otkrivati. Nažalost, u tome se može prepoznati i naš grad. Prije potresa i pandemije to nije bilo toliko očito, ali sada ga prepoznajemo mnogo lakše. Taj njezin i naš grad prepoznaje se i kao simbol unutarnjeg propadanja. Ali tako je to s velikim djelima, uvijek su aktualna.
Klara nosi proteze, pomalo je kiborg. Koliko je uloga fizički zahtjevna?
S nama je na pokretu radila božanstvena umjetnica Petra Hraščanec i svojim je istančanim ukusom i okom sokolovim, sve nas “dovela u red”. Moja uloga jest fizički zahtjevna, trebalo ju je napraviti na rubu: gledaš Klaru, ali nisi siguran da ona šepa, ona kaže da ima proteze, ali ni u to nisi siguran. Kako ona hoda, pleše, sjeda? Meni je to bilo jako zanimljivo, jer volim taj fizički aspekt uloge.