Oskarovac Ronald Harwood tražio je da posjetimo umobolnicu Vrapče

U 85. godini umro je engleski književnik Ronald Harwood. Bio je jedan od najistaknutijih britanskih dramatičara XX. stoljeća, a njegov najslavniji dramski tekst “The Dresser” (Garderobijer) iz 1980. preveden je na sve važnije svjetske jezike i prikazan na stotinama znamenitih pozornica. Harwoodova moćna bibliografija sastoji se od 21 drame, desetak romana, nekoliko monografskih i esejističkih knjiga, među kojima se izdvaja i kratka povijest svjetskog kazališta. Ronald Harwood, koji je rođen u Cape Townu u Južnoafričkoj Republici, stigao je u London početkom pedesetih godina XX. stoljeća, u kojem je na Kraljevskoj akademiji dramske umjetnosti studirao glumu. Nakon studija djelovao je cijelo jedno desetljeće kao odličan shakespeareovski glumac i komornik slavnog Sir Donalda Wolfita.

Intenzivan književni rad Ronald Harwood, koji je još kao mladi glumac odbacio svoje izvorno prezime Horowitz, započeo je početkom šezdesetih godina XX. stoljeća, pri čemu je tek u zreloj dobi stekao pravu svjetsku slavu brojnim nagrađivanim filmskim scenarijima. Za jedan od tih scenarija, onaj po kojem je Roman Polanski snimio film “Pijanist”, dobio je Oscar 2002. godine. Istom redatelju bio je scenarist na filmu “Oliver Twist”, a potpisao je u polustoljetnom dramaturškom radu na desetke uspješnih scenarija, među kojima možemo spomenuti tek neke od njegovih filmskih hitova kao što su “Ljubav u doba kolere”, “Biti Julija”, “Plači, voljena zemljo”, “Australija”…

Među najpoznatijim i svakako najmisaonijim Harwoodovim dramama jest “Taking Sides” iz 1995., u kojoj se dramatizira život njemačkog dirigenta Wilhelma Furtwanglera, kojemu je zbog sudjelovanja u nacističkom pokretu suđeno u Nürnbergu.

Ronald Harwood ostavio je traga i u talijanskoj kinematografiji pa je tako bio scenarist jednog od najslavnijih filmova Monice Viti “Djevojka s pištoljem” iz 1968. Zanimljivo je da je posljednji Harwoodov scenarij adaptacija vlastite drame “Kvartet”, koju je kao svoj prvijenac u 75. godini režirao Dustin Hoffman.

Inače, Harwood je svojim djelovanjem, dok je bio na čelu svjetskoga PEN-a između 1993. i 1997., znatno obilježio i stanje na hrvatskoj književnoj sceni. Naime, dvije godine nakon Svjetskog kongresa u Pragu ovaj je predsjednik slavne svjetske organizacije pjesnika, esejista i romanopisaca isključio iz nje čak 27 hrvatskih književnika koji su se javno oduprli tzv. Praškoj rezoluciji jer da je u njoj nepotrebno spomenuto pitanje nacionalnih manjina u Hrvatskoj i naglašena briga hrvatskih književnika o njihovu statusu. Kriza koju je u hrvatskoj kulturi izazvao taj čin Ronalda Harwooda imala je svoj vrhunac 1996. godine. Kao predsjednik svjetskog PEN-a Harwood je posjetio Zagreb i svoje književne kolege 1994., pri čemu je, zbog užarene atmosfere koja se pojavila u vezi s njegovim dolaskom u Hrvatsku, zamolio domaćine da ga se poštedi novinarskih kontakata.

Inače taj vitez britanskog imperija tijekom toga svog boravka u Zagrebu imao je brojne kontakte s nizom hrvatskih političara, kako onih iz Vlade tako i onih iz opozicije, kojima je prenio neke od stavova službene britanske politike. Tim njegovim sastancima tijekom zagrebačkog boravka nisam nazočio, ali sam s njime i na njegovu želju posjetio tri spomenika koja je u našoj domovini poželio vidjeti. Zapravo dogovorili smo se da on izabere dva lokaliteta, a ja jedan. Odlučio sam se za posjet Arheološkom muzeju na Zrinjevcu, i to egipatskoj mumiji ovijenoj u etrurski, naravno još uvijek nedešifrirani tekst. Nakon mog izbora na red su došla dva „njegova“ lokaliteta. Najprije je poželio da mu pokažem secesijsku unutrašnjost Nacionalne i sveučilišne knjižnice na Marulićevu trgu, jer mu je taj ambijent od prije bio poznat zato što je u toj zgradi Orson Welles snimio Kafkin “Proces”. Druga Harwoodova želja bila je samo na prvi pogled neobična. Poželio je vidjeti duševnu bolnicu u Vrapču. Znao sam da ga ondje zanima divna historicistička arhitektura, ali nisam znao da će, čim uđemo u aulu, tražiti da mu pokažem spomen-ploču književnika Ivana Mažuranića. Naime, negdje je čuo da je zagrebačku umobolnicu svome narodu darovao hrvatski ban književnik Mažuranić. To da književnici budu utemeljitelji umobolnica njemu je bilo impresivno.

Moram reći da je tako, nakon toga posjeta, bilo i meni posebno kad sam shvatio da Ronald Harwood poznaje tekst Mažuranićeva spjeva o smrti Smail-age Čengića. Čitao je to djelo na ruskom jeziku, koji je taj rođeni Južnoafrikanac odlično poznavao jer je njegova supruga bila ruska princeza.

Sutradan sam mu poklonio persiflažu pokojnog Antuna Šoljana na Mažuranićev ep, kratki roman o njegovu izmišljenom proučavatelju Šimunu Freudenreichu, hrvatskom Joyceu. Nije mi poznato je li Ronald Harwood pročitao tu knjigu, ali moram reći da ju je sa zahvalnošću primio.