Arsen Dedić bio je važna pojava i činjenica uz koju sam, kao i toliki drugi, odrastao, a da nikada nisam ni čuo ni vidio nijedan njegov nastup uživo. Sve do prošlog ljeta u Dubrovniku kada je legenda dočekala odavno zaslužen poziv na Igre i u Knežev dvor.
Napisao sam tada: “Arsenovo je tijelo umorno i oronulo, ali je i dalje sasvim sigurna i topla kuća neponovljivom glasu i britkom duhu koji piše i govori kako će ‘izludjeti od istosti’, zbog koje ‘više nema ni niskosti’ i zbog koje ‘ostadosmo bez prave gladi pa nema više ni sitosti’”.
Utočište duhu
Sada nas je i to umorno i izmučeno tijelo napustilo, ali uistinu jedinstven i neponovljiv glas, stihovi objavljeni u više od trideset pjesničkih zbirki, a pogotovo oni ovjekovječeni u melodijama koje je nemoguće zaboraviti, sve to ostaje nam iza Arsena kao kuća pored mora, utočište duhu pod svaku cijenu i do kraja odanom ljepoti, ljubavi, finoći i drskosti s kojom je svakom vremenu bacao istinu u lice. Arsenovo sveukupno djelo ostaje nam kao bačva soli za bljutava vremena.
Svoje pjesme i glazbu plaćao je i platio životom koji nije mogao biti drugačiji. Nije se štedio, trošio se rasipnički, uzimao je najbližima i davao nepoznatima.
“Prošao sam put bez nade, oceane i bespuća... stajao sam ispred grada, grad bez vrata, ja bez ključa...”, pjevao je Arsen lani u Dubrovniku stihove pjesme “Tvoje tijelo, moja kuća”, tek jedne u mnoštvu antologijskih dragulja. Nježan i okrutan, zanesen i ironičan, na trenutke sarkastičan, Arsen Dedić uvijek je savršeno pogađao onu zlatnu mjeru majstora koji spaja u čašice popularnih formi utače vino vrhunske umjetnosti što postaje kulturnom baštinom.
Arsen Dedić rodio se 28. srpnja 1938. godine u Šibeniku kao mlađi sin Jelke i Jovana Dedića. Uz oca je već kao dječak zasvirao u šibenskoj limenoj glazbi i tamo dobio ključeve kuće glazbe koja će mu, uz sve moguće talente, među kojima je i glumački, ostati dom. Kako na zemlji, tako i na nebu, u svim mogućim vječnostima, a ponajprije u krhkim posudama pamćenja nas koji smo s njim podijelili više ili manje zajedničkih godina na ovoj zemlji i onih koji će, zahvaljujući nebrojenim tonskim i slikovnim zapisima, te uspomene prepoznati kao vlastitu baštinu.
Nakon gimnazije otišao je u Zagreb studirati pravo. Ne zadugo. Upisao je 1959. godine Muzičku akademiju u Zagrebu na kojoj je 1964. i diplomirao. Nije prezirao svoje akademsko glazbeno obrazovanje. Naprotiv. U jednom od svojih posljednjih briljantnih intervjua, što ga je prije dvije godine dao mladom kolegi Marku Stričeviću za Ruski vjesnik, govorio je o tome kako je uza svu bliskost i divljenje svojim talijanskim i francuskim kolegama – kantautorskim legendama, što je i sam bio – ipak cijeli život bio osobito odan slavenskom duhu i ruskoj kulturi. U tom je razgovoru rekao i ovo: “Bulat Okudžava mi je donio jednu svoju knjigu i ta mi je danas najdraža: ‘Putovanje diletanata’. Jer to je fenomen koji i mene stalno zanima: nasilje diletanata! Ostavimo profesionalce! Sva vlast diletantima! I u glazbi je tako. Na vladajućim pozicijama su oni koji note znaju iz viđenja i koji su glazbenu akademiju vidjeli izvana, a ne mi koji smo je iznutra gledali desetljećima.''
Mater, Sandra, Gabi i Lu
Glazbeničko-pjesnički umjetnički zanat koji će usavršiti do savršenstva svladavao je od temelja. Počeo je prepisivanjem tuđih nota, radio kao glazbeni suradnik na ondašnjoj Radioteleviziji Zagreb, svirao flautu, pisao tekstove drugima. Stihovi koje je objavljivao u raznim književnim časopisima bili su brzo zapaženi i nagrađivani. Pjevao je, svirao u ansamblima popularne i jazz-glazbe, vodio je neko vrijeme i vlastiti kvartet flauta.
Veliki kantautorski debi imao je 1963. na Splitskom festivalu, a već godinu dana poslije nastala su prva remek-djela koja će odrediti njegov i utisnuti se snažno u mnoge tuđe živote: “Kuća pored mora” i “Moderato cantabile”. Kapitalni doprinos dao je skladajući za glazbu za više od stotinu kazališnih predstava, kao i za filmove kojima je njegova glazba uvećala vrijednost i snagu: od “Vlaka u snijegu” i “Žive istine” do “Glembajevih” i mnogih drugih, a legendarna je i glazba koju je pisao za TV seriju “U registraturi”.
Arsen Dedić nije bio čovjek koji bi želio da mu se odar prekrije ordenima, a bilo ih je mnogo: domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja, kako za glazbu tako i za stihove, prevedene na mnogo jezika. U životnu priču Arsena Dedića upisane su mnoge, opjevane i neopjevane žene. Ali, nakon svega, nekoliko ih je presudnih i najvažnijih. Ovako ih je sam nabrojao: “Moja mater kojoj sam napisao ‘Majka hrabrost’, kći Sandra koja isto ima dvije pjesme, Gabi koja ima ‘Pjesmu o Gabi Novak’ i ona kojoj najviše pišem, moja unuka Lu”.
Onaj koji je bolji od njega
Više od pola stoljeća, od toga više od četiri desetljeća u braku, podijelio je s Gabi Novak. Vjenčali su se koji mjesec dana nakon što im se rodio Matija, kojeg je Arsen na njihovim zajedničkim nastupima, pa tako i onom lanjskom dubrovačkom, najavljivao kao “onog koji je bolji od mene”. Upravo Matija Dedić, fantastičan jazz-pijanist, pjesmama svog oca, dok ih svira u vlastitim obradama, podiže kuće i dvorce otkrivajući u njima sinovski odano nove dimenzije.
Prepun Knežev dvora pjevušio je lani s Arsenom, na kraju nezaboravne večeri, pjesmu “Dida moj”. Svirat će se ovih dana Arsenove pjesme. Naročito “Povratak”.
Ljubav prema malenim mjestima Ujevićeva i Dedićeva srca nama će biti pjesma oproštaja od Arsena, jednog od onih rijetkih i velikih zbog kojih nam se naše vrijeme i ovo malo zajedničke nam zemlje čine većima, boljima i važnijima, jednog od onih prema kojemu će i oni nakon njega, kojima će do toga još uvijek biti stalo, postavljati kriterije.
A za Arsena bit će to pjesma povratka njegovim predragima koji ga čekaju, njegovu Tinu, Sergiu, Jacquesu, Charlesu, Bulatu...Jedna po jedna legende naših života odlaze u vječnost, ali u nama, njihovim poklonicima, ostaju sve njihove neutažene i neutažive čežnje tamo da se putuje, tamo da se tuguje...
Hvala velikom umjetniku i još većem čovjeku.Samo nono i njegov kaban su mnogo o toliko toga još je vrijednost mu se uz veliku zahvalnost poklonio.Suosječamo sa njegovim najblizima.