Jest, bosanskohercegovački "Hamlet", koji je gostovao u Zagrebačkom kazalištu mladih, bori se na carigradskom dvoru u doba Otomanskog Carstva, uokviruje ga živa glazba koja se utječe tom prostoru, ali to su ujedno i jedine izmjene, pa su oni koji su očekivali obećano upoznavanje Istoka sa Zapadom ostali zakinuti. "Hamlet" Harisa Pašovića po svemu je zapadnjak, jedino autoerotičnu Ofeliju nije mogao poslati u samostan.
Scenograf Amir Vuk Zec izvrsno je prizemljio "Hamleta", povremeno ga uvlačeći u igru sjena, a kostimografski trojac Kao Pao Shu posezale su za nadahnućem sve do Dalekog istoka. Redatelj Pašović jezično je dramu posve očistio od stihova, pa tako povremeno likovi govore gotovo uličnim slengom. Zahtijevajući glasnoću, Pašović je gubio prigodu za nijansiranje, za šutnju, meditaciju.
Ipak, usprkos napornoj dekorativnosti, redatelj je pronicljivom i zahtjevnom gledatelju ponudio znalačko prokazivanje princa kao nesposobnog političara, narcisoidnog i zabrinutog jedino za to da se njegova priča pripovijeda poslije njegove smrti. Jednako su nemarni prema svom golemom imperiju i Sultan Klaudius, Kraljica Gertruda, a Duh je zapravo okidač propasti. Svakako, Hamletovoj smućenosti pridonijelo je školovanje na Zapadu... Posljedice su nevjerojatan pokolj na dvoru i okupacija mogulske princeze Fortinbras, koja trijumfira...
Amar Selimović odigrao je Hamleta koji neprestance teatralizira svoju poziciju, Pašović je pojačao sve prizore u kojima se možda hedonistički zapadnjak dobro osjeća, ali su za orijentalnog u sebe zagledanog pragmatičara čista smijurija.