Vijest da Zagrebačko kazalište mladih priprema novu premijeru vrlo je uobičajena u radnom ritmu kazališta koje je u prošloj sezoni imalo jedanaest novih naslova. Dakle, nova je premijera predstava „Mirni dani u Mixing Partu“ rađena po romanu Erlenda Loea, a premijerno će biti izvedena u subotu, 21. prosinca. No, prava je vijest da u Zagrebu režira Boris Liješević, čiju smo “Elijahovu stolicu” nastalu u Jugoslavenskom dramskom pozorištu, po istoimenom romanu Igora Štiksa, vidjeli upravo na sceni ZKM-a.
Vraćamo se stoga u redateljevu ne tako davnu prošlost, k predstavi koja je njegovu karijeru lansirala u nekom sasvim novom smjeru.
Bitef je bio san
– To jest bio trenutak u kojem se okrenula moja karijera. Ali cijela priča oko ove predstave pomalo je čudna. Godinu dana poslije premijere predstava još nije imala ni jednu jedinu pisanu kritiku. Kao da nije ni izašla. Bila je bez ikakvog odjeka u javnosti! No, predstava je bila puna i tada je pozvana na Bitef. Godinama sam kao student volontirao na Bitefu i san mi je bio da jednom budem i sudionik. A moja je predstava te godine pobijedila. I to u konkurenciji u kojoj su bili Heiner Goebels, Frank Castorf... Osjećao sam se kao Boris Becker kada je sa 17 godina osvojio Wimbledon. Onda su uslijedili divni pozivi za rad u drugim kazalištima, uključujući i poziv iz ZKM-a, tada sam zapravo počeo režirati po cijeloj regiji – priča Boris Liješević.
O “Elijahovoj stolici” govori kao o prekrasnom romanu u kojem je njega u prvom redu privukla priča o potrazi za Ocem. Mnogi su, kaže, romanu zamjerali predvidivost, to što se odmah na početku otkriva da ljubavna priča vodi u incest sestre i brata, ali ona njemu nije bile presudna:
– To je prije svega roman o izbjeglištvu kao jedinoj povijesnoj konstanti, a to su za mene još i neke važne arhetipske matrice: Sin koji traži Oca i, kada ga nađe, Oca više nema. I nikada ga ne upozna. Odnos između Oca i Sina veoma je snažan, pun proturječnosti, meni velika inspiracija – kaže Liješević, koji je rođen u Beogradu 1976. godine. Odrastao je u Budvi. Na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu apsolvirao je 1999. srpsku književnost, a režiju diplomirao na Akademiji umetnosti u Novom Sadu 2004., gdje i danas radi kao asistent na Katedri za intermedijalnu režiju. Predstava koju sada radi u Zagrebu „Mirni dani u Mixing Partu“ zapravo je komedija koja prati događanja norveške obitelji tijekom ljetnih praznika u Bavarskoj. Redatelj hvali roman po kojem je ona nastala, ali i priča o neobičnoj situaciji na početku rada na ovoj predstavi. Dodaje da nije lako doći raditi s ansamblom koji ne poznaješ:
Luda ideja o čitanju
– Ne samo raditi već ni napraviti podjelu u ansamblu koji ne poznaješ. Odabir se obično radi na osnovi nekoliko predstava koje si uspio pogledati i tada po automatizmu biraš samo one glumce koje si vidio i koji nose repertoare. Ali što je to nego inercija koja podržava elitizam i samo produbljuje razlike?! Što je s drugima koji još nisu dobili pravu priliku? Meni je jako važna glumčeva iskrena želja da se bude u baš tom projektu. I spremnost da se zajedno sa mnom upusti u avanturu na čijem početku ne znamo put, već ga tražimo. U jednom od prvih susreta ravnateljica ZKM-a Dubravka Vrgoč prepoznala je i podržala moju „ludu“ ideju da pozovemo sve glumce unutar ansambla da pročitaju roman i da svatko sam za sebe odluči hoće li sudjelovati u radu na tom materijalu. Javilo se petnaest sjajnih glumaca i ljudi koji po godinama i izgledu točno odgovaraju određenim likovima iz romana. To je možda slučajnost, ali za mene je to čudo koje se ne može objasniti. To su ljudi koji imaju nevjerojatno zajedništvo koje potiče na rad, slobodu, kreaciju... Divno je biti na probi s njima.
I tu razgovor ponovno skreće na “Elijahovu stolicu” i njegov prvi susret s zagrebačkom kazališnom publikom, za koju Boris kaže da ne samo da prima nego i podržava glumce, što mu je fascinantno, pa kaže: ”Dao Bog da mi se to ponovi.”
Za roman „Mirni dani u Mixing Partu“ kaže da je tek na prvi pogled zabavan i ljetni, pisan u dijaloškoj formi, ali da zapravo govori o agresiji:
– Moderni život nas uči da moramo biti pristojni, ljubazni, da moramo potiskivati emocije, a ja iz ove priča iščitavam da takva potiskivanja vode prema agresiji, usudio bih se reći i k fašizmu.