Prvo je bila riječ i prvi je bio pjesnik. Arsen je pjevao pjesnike, jer samo pravi pjesnik čuje glazbu u stihovima drugih, a on je bio bogomdani izaslanik koji je tu glazbu prenio i običnim smrtnicima. Dovoljno je sjetiti se “Odlaska” Tina Ujevića, ponovno poslušati “Kuću pored mora”... Veliki poeta stvarao je slike koje zauvijek ostaju u duši.
Vječni žal za Tinom
I sasvim je nevažno dopire li “...kad kiše su se slile u cvjetove agava...” sa zvučnika ili sa stranice zbirke pjesama. I prije glazbene afirmacije Arsen je povremeno objavljivao stihove. Javlja se na stranicama Poleta, Prisutnosti, Književnih novina, Književniku, Vidiku... Imao je samo sedamnaest godina kada je prvi i posljednji put, tek kratko, vidio svog pjesničkog idola Tina Ujevića. Cijeli je život žalio što ga nije upoznao, ali postao je prvi koji je pjesnika uglazbio i njegove stihove pjevao u Blatu kamo je Tin zalazio. Godine 1971. objavljuje svoju prvi zbirku pjesama “Brod u boci” u izdanju Croatia Concerta. Sastavljač je Zvonimir Golob, a zbirku je poslije prihvatilo Znanje, objavilo osam izdanja i prodalo “Brod u boci” u oko 80 tisuća primjeraka. Slijede “Narodne pjesme”, “Pjesnikov bratić”, “Zamišljeno pristanište” (s Matijom Skurjenijem), “Pjesnik opće prakse”, “Čagalj”, “Hladni rat”... Objavio je 30 knjiga i zbirki pjesama.
Potkraj osamdesetih održava je niz koncertno-pjesničkih večeri s Borom Đorđevićem. Bora Čorba je govorio: “Na stolu je bila neizbježna loza, a onda smo se Arsen, koji je veliki umjetnik i preteča kompletnog autorskog rada, kojeg neizmjerno poštujem, i ja doslovno nadmudrivali na sceni. Na televiziji, kad su izbačeni svi lascivni i politički nepodobni dijelovi, bila je snimka od sat i nešto”. Na počecima je Arsenova poezija bila ljubavna, često nostalgična, no vrlo brzo u njoj se javlja ironijski odmak po kojem ćemo i pamtiti ovog velikog umjetnika. Tako kritika kaže da u zbirci “Čagalj” (2000.) Arsen ne pjeva, nego zavija kao čagalj. On sam u pjesmi “Moja poezija” piše: “Ja sam viši pjesnik / iz nižih pobuda” ali i “Ja sam niži pjesnik / iz viših razloga”. A bio je među najvišima, baš kao i sam Tin, te je 2003. ovjenčan “Goranovim vijencem” za pjesnički opus i ukupan prinos hrvatskoj književnosti.
“Đevrske” a la Fellini
Stoga i jest teško izraziti gubitak i provaliju nastalu nestankom čovjeka kao što je Arsen. Reći da je bard također djeluje već izlizano, ali probajmo ovako: recimo da je riječ o gubitku kulturnjaka usađenog u sve pore društvenog i intelektualnog života kakvog nismo imali od Krleže, Marinkovića... Arsen Dedić samo formalno pripada svijetu glazbe, on transcendira njegove okvire, posebno ikojeg od pojedinačnih glazbenih žanrova unutar kojih je djelovao, a napose onih kojima ga se primarno utiskuje – šansone i zabavne glazbe u najširem (umjetničkom) smislu.
Prvi album „Čovjek kao ja“ snimio je kao već etablirana zvijezda i priznati autor 1970. godine. Bila je to kolekcija svjetskih vrhunskih pjesama „Sve što znaš o meni“, „Moderato cantabile“, „Kuća pored mora“ i „Stara pjesma“. U potonjoj je pokazao raskoš talenata da u dvije-tri minute s lakoćom, lucidnošću i genijalnim pjesničkim nervom opiše vječni mlin ljubavnih odnosa i njegovih ekponencijalnih grananja, a da pritom tome da i dozu humora. Upravo zbog ovakvih pjesama koje je zadržao do kraja karijere Arsen će za sebe govoriti da nije pjevač za vjenčanja, nego za rastave. Snagom svoje karizme bio je poput Johnnyja Casha, poezijom nas najtrajnije i najviše približavao Cohenu i Dylanu, glazbeno Brelu, francuskim i ruskim šansonijerima, a nikada nijedan filmaš ni umjetnik bilo koje vrste nije se uspio približiti Felliniju kao Arsen u pjesmi „Posljednji tango u Đevrskama“. Niti se itko od naših približio duhu Woodyju Allenu kao Arsen u svom deziluzioniranom a humorno uobličenom odnosu prema životu.
Bio je sjajan, oštrouman, suptilan i precizan tumač ljudskih priroda i života. Jedino je pogrešno prognozirao: „Moj zanat mi je dao vrh s kojega ću pasti“. Nikada nije pao; u pet desetljeća karijere imao je jednako visoke domete, samo se posljednjih desetljeća promijenila klima. Ako je nešto palo s tih vrhova, to su popularni ukus i opća društvena klima u kojem je (p)ostao nešto poput elitista i, barda kojega se više cijeni nego sluša. A sve je rekao i protumačio što se protumačiti dalo. (Surađivale Maja Car i Ivana Carević)
Da je Arsen bio Amerikanac ili Englez danas bi citav svijet plakao za njim! On nas nije priblizavao Dylanu, Cashu I Cohenu vec ih je nadmasivao!