Ovako je Veljko Bulajić govorio o Golom otoku, Vukovaru i Titu

Umro je jedan od naših najvećih redatelja, legendarni Veljko Bulajić koji je prijateljevao s Picassom, Gabrielom Garciom Marquesom i Richardom Burtonom. Mnogi su ga nazivali "Titovim redateljem" jer je bivši državnik obožavao njegove filmove, ali Bulajić je u svojem zadnjem velikom intervjuu za Večernji list otkrio kako mu je to smetalo jer mu je brat – robijao na Golom Otoku! 

Veliki redatelj, između ostaloga, bio je nominiran za Oscar, ali nikada nije zaboravljao istaknuti da je svoje ime prvi put pročitao u tekstu koji je o njegovu kratkom filmu “Kamen i more” objavio Josip Depolo, i to u nekadašnjem Narodnom listu, koji je u međuvremenu prerastao u Večernji list. U sjećanje na velikog autora, objavljujemo razgovor koji smo vodili 2016. godine, u vrijeme kada se Bulajić pripremao snimiti svoj posljednji film "Bijeg do mora" u kojem je igrao i glumac iz "Igre prijestolja". Iako je dovršen, film, nažalost, nikada nije prikazan.

Počeli ste karijeru kao novinar. Kako je došlo do toga da se na koncu bavite filmom?

U vrijeme nakon demobilizacije vojske, kad sam se uzdržavao pisanjem, na preporuku prijatelja iz vojske Koste Spajića dobio sam priliku volontirati u predstavi “Skup” koju je u zagrebačkom HNK režirao Branko Gavella, a u kojoj je kao novi član ansambla debitirao Pero Kvrgić. Naročito sam upijao ono što je Gavella govorio glumcima, često u hipu mijenjajući tekst... Taj svijet bio mi je jako zanimljiv, u velikoj mjeri je zadovoljavao moju radoznalost, ali nešto mi je ipak nedostajalo. Zato sam odlučio upisati jednogodišnji studij filmske režije i glume Jadranfilma, koji je vodio Mladen Škiljan. Poslije dva dokumentarna filma Kamen i more i Brod lutalica sam primljen u talijanski Centro sperimentale di cinematografia, u kojem su tada predavala najveća imena talijanskog neorealizma: Rossellini, Visconti, De Sica, De Santis...

Jedan od kolega na studiju bio vam je Gabriel Garcia Marquez?

Tako je, ali u Rimu se nije dugo zadržao. On se zanosio ljevičarskim idejama koje su ga vukle prema Parizu, gdje je pronašao mnogo istomišljenika. Nije mu se sviđalo kako je Centro Sperimentale ustrojen, nas kolege je nazivao štreberima... Jednom prilikom zamjerio mi je što kao student iz Jugoslavije studiram u kapitalističkoj zemlji, umjesto da sam otišao u Moskvu ili Prag.

Vi se niste slagali s tim Marquezovim pogledom?

Centro sperimentale je zaista bio vrhunska škola u kojoj sam puno naučio i povezao se sa svojim najvećim redateljskim uzorima. Prvi angažman imao sam na setu filma “Krov” Vittorija De Sice. Radio sam u organizaciji rekvizite, u garderobi, donosio kavu... Svake subote dobivao sam mali honorar koji mi je mnogo značio jer sam u Rimu teško preživljavao: stipendija mi je iznosila 11 tisuća lira, a samo stan je koštao šest tisuća lira mjesečno. Zatim sam volontirao kod Zampe, Fellinija, a kasnije postao asistent režije, u “Cesti dugoj godinu dana” Giuseppea De Santisa.

Veliki “Vlak bez voznog reda” bio je vaš prvi film. Kako je moguće da ste kao mladić uspjeli realizirati toliko redateljski i produkcijski zahtjevan projekt? 

To je bio pravi film debitanata. Osim mene, u njemu su po prvi put radili kamerman, kompozitor, montažer, scenograf, najveći broj glumaca, direktor filma... Teško sam dobio režiju filma. Scenarij je na Filmskom savjetu bio dobro prihvaćen, ali se povuklo pitanje tko smije meni, balavcu od 27 godina dati režiju jednog takvog filma. Na koncu mi je dozvoljeno snimanje, ali pod supervizijom Fedora Hanžekovića, s kojim sam se, nažalost, sukobio već u prvom tjednu snimanja. Čitav projekt bio je pod upitnikom nakon Hanžekovićeva odlaska, ali direktor Jadranfilma Ivo Vrhovec je nakon posjeta setu odlučio dozvoliti mi da nastavim snimanje. Zbog toga sam se kasnije uvijek trudio davati prilike debitantima: kod mene počeli kasnije značajni redatelji Krsto Papić, Ivo Brešan, Bata Čengić i drugi.

Je li istina da vam je ideju za njega dala vaša majka?

Istina je. Po povratku sa studija iz Italije imao sam dvije-tri ideje za svoj prvi film. Kada sam posjetio roditelje u Sarajevu, majka mi je ispričala kako je išla ispratiti prijateljicu koja je putovala u Zagreb, kad je na kolodvor odjednom došao neki čudni vlak sa stočnim vagonima, u kojima su bili žene, djeca, ovce, krave... I u kojem su se čak ložile peći. Ispričala mi je da su mnogi iz vlaka trčali na pumpu po vodu. Pitali su koliko još ima do Slavonije. Jedni su bili tužni, drugi nisu bili zabrinuti, neki su pjevali, a njoj se učinilo da bi takav vlak mogao biti tema mog budućeg filma. Par godina kasnije sjedio sam s roditeljima na svečanoj premijeri “Vlaka” u Sarajevu. Poslije premijere, pozdravljajući publiku koja je aplaudirala, ugledao sam mamu koja je plakala. Tek tada sam shvatio da sam napravio zaista dobar film.

Zanimljivo je da i danas pamtite većinu kritika svojih filmova. 

Rado pamtim one dobre, a na loše sam se trudio ne reagirati. Prva kritika “Neretve” bila je vrlo negativna, govorila je o pravoj katastrofi produkcije. Taj autor danas predaje na jednom zagrebačkom fakultetu, ako me pitate, ne bih ga imenovao.

Mnogi vas smatraju Titovim redateljem. Kako danas gledate na taj epitet?

Tita sam upoznao tek nakon “Vlaka”, “Uzavrelog grada” i “Kozare”, kad sam već bio prisutan na najvećim svjetskim festivalima na kojima sam dobivao i najznačajnija priznanja, bio sam zajedno s Lucinom Viscontijem, Romanom Polanskim, Freedom Zinnemannom, članom žirija u Cannesu, Veneciji, Moskvi. 

Ali poznate su priče o vašim kasnijim kontaktima s Titom?

Upoznali smo se na poziv tadašnjeg direktora Tanjuga. Pitao me je koji mi je slijedeći projekt. Objasnio sam da bi želio snimiti film o bitci za ranjenike, jedinstvenom događaju u Drugom svjetskom ratu, kada je cijela jedna vojska riskirala svoj opstanak braneći ranjene drugove. Tito mi je odmah rekao da imam njegovu podršku, da mogu računati na njegovu pomoć. Uslijedile su dvije pune godine priprema za realizaciju  te rada na scenariju “Bitke na Neretvi”, s grupom scenarista: Ratkom Đurovićem, talijanskim autorom Ugom Pirom i mojim bratom Stevanom Bulajićem! I inače sam uvijek za svoje filmove radio scenarije u grupi scenarista. Na primjer, s Elijom Petrijem, američkim scenaristom Paulom Jericom, Vladimirom Borom, Caesarom Zavattinijem.

Je li istina da ste taj scenarij nosili Titu na pregled?

Kada smo bili spremni za realizaciju filma, smatrao sam da je u redu poslati scenarij Titu na čitanje. Poslao sam scenarij a nekoliko dana kasnije, Titovi savjetnici priredili su sastanak s njim. Pola sata prije nego što će me Tito primiti, rekli su mi da je scenarij vrlo zanimljiv, ali da ne valja jer nigdje nema Titovog lika. Potom su me odveli kod Tita koji je rekao da je pročitao scenarij. Ja sam skupio hrabrosti da mu kažem da se ne slažem s njegovim suradnicima, ali da mu objasnim kako njega u filmu ima u poruci da svi ranjenici moraju biti spašeni te u naredbi da se sruši most. On je malo šutio, pa rekao da nastavim po svome, a da njegove savjetnike više ne kontaktiram. Nakon tog susreta Jadran film je imao sve što je samo mogao poželjeti, Armija je bila na raspolaganju za snimanje filma. Zanimljivo je da zbog te podrške čak nismo išli na cenzorsku komisiju pa je Neretva danas jedini film u bivšoj Jugoslaviji bez cenzorske oznake, a Tito je film prvi puta vidio na premijeri u Sarajevu. 

Kakvo je bilo Vaše iskustvo s partijskim cenzorima?

Imao sam problema s dva filma. Prvi put su se neki članovi Savezne komisije za slanje filmova na inozemne komisije protivili slanju “Vlaka bez voznog reda” u Cannes. Tek su Ivo Andrić, koji je bio član komisije, zajedno s filmskim kritičarom Vickom Rasporom, svojim izlaganjem privoljeli Komisiju da film pošalje u Cannes. Drugi put imao sam ozbiljnijih problema s filmom “Uzavreli grad” kojega je komisija Socijalističkog saveza BiH zabranila dan prije premijere u Zenici, u kojoj je i snimljen. 

Tko vam je saopćio tu odluku i kako ste reagirali?

Na željezničkoj stanici u Zenici dočekao nas je direktor kina kojem je bilo vidno neugodno i rekao da je došla direktiva da se film ne prikaže. Rekli su mu da se radi o antisocijalističkom djelu, jer se u njemu bavim likovima desperadosa i prostitutki umjesto da prikazujem pobjede radnog naroda. I što smo u toj situaciji mogli? Idućim vlakom vratili smo se nazad u Zagreb. Ubrzo smo s tim filmom ostvarili ogroman uspjeh na festivalu u Veneciji, ali u BiH do dan danas nije prikazan.

Neki od vaših filmova bili su iznimno skupi čak i u svjetskim razmjerima. Čini se da se za taj novac moglo realizirati mnogo manjih projekata.

Istina je da sam snimao velike, skupe projekte, ali i niskobudžetne filmove poput filma „Čovjek koga treba ubiti“ i “Pogled u zjenicu sunca”. Moja “bitka za Neretvu” bila je skup projekt s poznatim svjetskim glumcima, ali ostvarila je preko milijun dolara zarade od kojih su se osuvremenili filmski studiji Jadranfilma i financirali drugi filmski projekti. 

Vaši filmovi su prikazani u cijelom svijetu. Postoji li projekcija koju posebno pamtite?

Tijekom premijere “Kozare” u Staljingradu temperatura je bila -30. U velikoj kino dvorani, koja je primala skoro pet tisuća gledatelja, ljudi su sjedili u šubarama i krznenim kaputima iako je dvorana bila zagrijavana. Nakon projekcije, gradonačelnik mi je uručio malu drvenu kutiju sa staklenim poklopcem u kojoj se nalazio grumen zemlje. To je bio grumen sa zadnje linije obrane, koju Nijemci nisu uspjeli prijeći. Na kutiji je pisalo: “Sveta zemlja Staljingrad.” 

Čini mi se da je mnogo vaših filmova ostalo u sjeni ratnih spektakala po kojima ste poznati.

Moguće, zato me raduje što su organizatori festivala SEE a Paris odlučili uz dodjelu nagrada prikazati “Čovjeka kojeg treba ubiti” umjesto “Neretve” ili “Vlaka”. Ali oni smatraju da je “Čovjek kojeg treba ubiti” danas jednako atraktivan kao i prije 36 godina kada je snimljen. Uostalom, i Orson Welles je uvijek govorio da se radi o mojem najboljem filmu.

Kako pamtite raspad Jugoslavije? 

Krajem osamdesetih bilo je jasno da Jugoslavija neće opstati, ali nisam vjerovao da bi se taj raspad mogao dogoditi kroz rat. Tu mogućnost sam osvijestio nakon Miloševićevog govora u Beogradu. Kada se već naveliko ratovalo, pozvao me predsjednik Društva Hrvatskih književnika Nedjeljko Fabrio da se s grupom javnih i kulturnih radnika priključim Konvoju Libertas s ciljem da probijemo blokadu Dubrovnika, te ako probijemo blokadu da tamo građanima pročitam proglas „Stop ratu u Hrvatskoj“. Taj proglas potpisali su istaknuti sineasti svijeta, a potpisivanje smo organizirali tadašnji predsjednik Društva filmskih radnika Ljubo Šikić i ja mjesec dana ranije u Veneciji. Ja sam taj proglas i pročitao građanima na Stradunu. Iste večeri TV Podgorica je ugostila vlastitog glavnog urednika, koji je u emisiji posvećenoj mojem liku i djelu ocijenio da sam izdajnik koji se odrekao svojih filmova i stavio u službu ustaške Hrvatske. Taj konvoj jedna je od stvari na koje sam u životu vrlo ponosan, a o kojem sam kasnije snimio i dokumentarni film.

Imali ste namjeru realizirati veliki ratni film o Vukovaru, poput Neretve?

Imao sam podršku i dvije godine sa suradnicima radio na pripremama filma. Ali zbog čega je, i tko, stopirao film „Vukovar“, pod čijim utjecajima – ja ne znam. Čisti rashomon.