Banjaluku ostavljam iza sebe... Nakon silnih sati, koje su donosile i neizvjesnost, ali prije svega ugodna iskustva. Dolazak je bio obilježen nekom svojevrsnom bojazni, koju nisam tek tako mogao odagnati. A onda je dan projekcije mog filma „Mila traži Senidu“ taj osjećaj samo pojačao. A zapravo nije bilo razloga za nju, to sam tek poslije shvatio. To je potvrdio boravak u ovom gradu na Vrbasu, rijeci koja je večernje filmske projekcije festivala „Kratkofil“ u njihovu Kastelu (koji sam po svojoj pulskoj tvrđi stalno zvao Kaštel) učinila iznimno svježima, da ne kažemo hladnima. Zapravo me taj predivni rimski Kastel podsjetio na filmske večeri u mom rodnom gradu. Vedro nebo, te zvijezde, tihi žamor publike i filmsko platno u toj magičnoj Areni, s kojeg dolaze slike i zvuk sa celuloidne trake... Sve to „Kratkofil“ u svojim kastelskim filmskim večerima također ima. Doduše, za mene je osobno onaj filmski doživljaj pulske Arene, nešto što još uvijek ništa nije nadmašilo. No možda je to samo subjektivizam djetinjeg iskustva, koje ne može pobijediti neko novo, ma kako dobro bilo. A ovaj festival, moram priznati, doista to jest – iznimno filmsko i redateljsko iskustvo. Pa je tako Banjaluka omogućila u ovih nekoliko dana, da se u njoj druže, o filmovima razgovaraju režiseri iz regije, Španjolske, Finske, Njemačke, pa čak i Irana.
I to je možda najveća vrijednost, koju možete kao autor ponijeti sa ovakvog događaja. A uz to, takva druženja mogu i pomoći da zaboravite na svoje bojazni, koje vas mogu sustići iz nekog razloga. Moj razlog? Pet minuta pred početak projekcije, publike nema.
– Hoće li biti ikoga? – pitam tehničkog direktora.
– Ma bit će, ovdje ljudi malo okasne – odgovara mi također sada već malo nervozan. Po njegovu pogledu shvatih da ni on nije baš ovakvu situaciju očekivao. Meni u glavi krene fobija, teorija zavjere, bojkot filma koji se ovdje zasigurno morao dogoditi. Ovo je ipak prijestolnica Republike Srpske. No, ova se projekcija događa na festivalu, koji prije svega njeguje jedan građanski duh. Duh umjetnosti pa tako i one filmske, koji također žive ovdje. Duh suprotan onom koji se doima ekskluzivnim predstavnikom ovog grada. Koji izaziva nelagodu, ali koji nije u potpunosti ono što Banjaluka jest. To vam svakim novim upoznavanjem pokazuju oni, koji se na „Kratkofilu“ pronalaze.
I zato, kada sve to iskusite, na kraju ipak ne začudi da je rečenica "ovdje svi malo okasne“ ipak istinita. I da je trenutak kada se nakon odjavne špice filma u banjalučkom kazalištu upalilo svjetlo, pokazalo da publike u njemu itekako ima. A učinila je upravo ono čemu sam se nadao. Potvrdila je da je pitanje iz prošlosti, još uvijek bez odgovora, ipak trebalo postaviti. I da te odgovore i oni žele čuti. Nakon toga odlazak iz Banjaluke biva obilježen željom da simboli tog grada u sve većoj mjeri budu upravo ljudi poput njih. Ljudi zbog kojih je festival „Kratkofil“ i nastao.