Među brojnim gostima pulskog sajma knjiga i autora bila je i laureatkinja Večernjakovog natječaja za kratku priču Magdalena Blažević. U Shipyard pubu, šarmantnom središtu pulskih sajamskih, ovog puta ljetnih događaja predstavila je svoju prvu knjigu, zbirku kratkih priča "Svetkovina" koju joj je objavila Fraktura, a koje su naišle na odlične kritike i vrlo dobar odaziv čitatelja. Knjigu su u programu Novo lice Pule predstavili eminentni pisci Boris Dežulović i Emir Imamović Pirke.
Pirke je rekao da je "Svetkovina", blago rečeno, sjajna knjiga, te joj je prognozirao i globalne nagrade. Spomenuo je da je u toj zbirki zašla u crni mrak, što je bolan proces jer je pisala o mjestu svog odrastanja.
– Imam privilegiju da me predstavljaju dvije zvijezde. Kad pišem, ja sam automatski u Bosni iako ne živim u mjestu u kojem sam odrasla. Prije četiri godine sam kupila diktafon i razgovarala sa ženama koje imaju preko osamdeset godina i koje su željele sa mnom podijeliti svoje ispovijesti. Iz tog sam materijala birala ono za što sam mislila da može biti dobra književnost. No, papir nije sve podnosio. Papir ne može podnijeti previše stvarnosti. Najviše priča mi je ispripovijedala moja baka. Kada dođem, upalim diktafon i ona satima priča o našoj obitelji i precima. Bila sam šokirana tom obiteljskom prošlošću pa nisam morala puno izmišljati. Mene zanima dobra atmosfera, ono što će čitatelja odmah uvući u priču. Kratka priča je takva da vam ne dopušta da se previše opustite. To je vrlo izazovan forma, a zanima me da čitatelj sudjeluje u njenom razvoju – rekla je Magdalena Blažević.
– U priči "Kapa" u kojoj je pripovjedačica mrtva djevojčica, dobiva se nešto nadrealno. Riječ je o smrti djevojčice, moje prve rodice koja je stradala 1993. godine. Bojala sam se da ćemo tu smrt zaboraviti, pa sam na prvu godišnjicu smrti napisala priču. U Globusu su čak izašle i njene fotografije iz mrtvačnice. U ratu se od djece ništa nije skrivalo. Ta mi je priča poslužila za jezgro romana koji bi trebao izaći na proljeće – rekla je autorica.
– Pripovjedačicama je bilo lako pričati jer se radi o davnoj prošlosti i junaci su uglavnom mrtvi. Njima su te priče na neki način banalne, njima je neobično da se netko zanima za njih i njihove priče. Te žene iz Bosne, iako je to vjerojatno i drugdje isto, su naviknute da je ono što one rade nevažno i da se njihov glas nikada ne čuje, da nije važan – rekla je Magdalena Blažević.
– Povratak kući meni nikada nije komotna pozicija. Povratak znači da ja starim. Ono što mi je važno za ovu zbirku je da ta knjiga ima atmosferu Bosne. To je prostor omeđen šumom, ispod poljem i močvarom, prugom i rijekom Bosnom. To nije idilična rijeka, nego prljava i brza rijeka koje se svi boje. Bojali smo se kada smo prelazili željeznički most sa kojeg su ljudi počinjali samoubojstvo. Sve to je za književnost super – veli Magdalena Blažević.
Dežulović je govorio o feminističkim aspektima "Svetkovine", rekavši da zbunjeni muškarci danas gledaju kako se ruši njihov svijet.
– Jedna prijateljica iz Pule napravila mi je scenu jer sam joj htio platiti piće. Propada industrija umjetnog cvijeća i industrija Valentinova. Pokret Mee to pokazuje koliko je borba za ravnopravnost žena daleko od kraja. Ovakav svijet je širom otvoren za žene s talentom Magdalene Blažević. Njene priče nisu smještene u provinciju gdje pijani mužjaci siluju vlastite žene nakon što potroše braniteljsku penziju. One su smještene u blatnjavo selo gdje žene rade abortus drvenim vretenima. Jedini znak našeg vremena je kada se neka baci pod vlak na pruzi Maglaj Zenica. Taj je mračni, vlažni i tijesni svijet izmaštan, ali po istinitim događajima. Njene rečenice imaju oštre rubove koje iziskuju oprez pri čitanju. Mene je podsjetila na mađarsku spisateljicu Agotu Kristof. Nije me proza M. Blažević podsjetila na A. Kristof zbog stila, nego zbog razloga iz kojeg je nastala. Njeni ženski likovi nisu heroine za jeftinu identifikaciju. Žene iz "Svetkovine" ne žive, nego preživljavaju. Podsjećaju nas da postoji cijeli daleki svijet u kojem se žene bore za opstanak. U njenim pričama ima elemenata suspenza i trilera. Ali taj alat je ovdje da na kraju čitatelju pljune u lice. Čak i rat je u tim pričama drugo agregatno stanje iste nesreće. "Svetkovina" se ne čita u dahu, nego na dah – rekao je Dežulović.
– Svaka je književnost na neki način aktivistička. Nisam u tom svijetu. Mene zanima stvaranje teksta i potpuno sam posvećena tome. "Svetkovina" ima neku vrstu angažmana, a to ima svaka književnost – rekla je autorica hvaljene zbirke.
– Počela sam pisati iz perspektive čitateljice. Volim čitati poetsku prozu i volim čitati poeziju. Najviše učim iz poezije. Čitam i puno suvremenu i istočnoeuropsku književnost. Zadnje sam čitala Szimborsku koju je odlično prevela Đurđica Čilić za Frakturu. Kada tu poeziju pretočite u prozu, to je za mene nešto savršeno. To je proza sastavljena od pjesničkih slika. Nešto slično radi Herta Muller. Da bi to odgonetnuli, morate biti angažirani čitatelj. Izazovnije je napisati takav tekst, nego pisati jednostavnim jezikom, iako i za to morate biti majstor. Autor osim što sa sobom nosi svoje teme, nosi i svoj jezik – objašnjava Magdalena Blažević.
Dežulović je njene priče nazvao "poezijom Haaškog suda" u kojoj su najstrašniji užasi opisani jezikom cvijeća.
– Ne bih znala drugačije pisati. Taj stil se mijenja i razvija. Kada pišem nove priče, to ide prema bajci, prema nadrealnom i fantastici. Sada idem prema još crnoj atmosferi. Ta zbirka koju pripremam je ispripovijedana iz dječje perspektive – najavila je autorica.
– Ne možete ispričati sve nesreće koje jedna osoba može doživjeti. Iz kratke priče čitatelj bi trebao iščitati cijeli život. "Svetkovina" jest fikcija, ali je i knjiga o ljubavi i ženskoj žudnji za ljubavlju, za erotskim, za nježnošću. Najveća tragedija tih junakinja je što nikada ne dožive onome što streme – rekla je M. Blažević čiji je zbirku Pirke nazvao "Petrijinom vijencom na steroidima".
– U ratu smo živjeli zatvoreni u kući na selu u kojoj nije bilo niti jedne knjige. Došao je moj tetak s knjigom nagorjelom "Zarobljenici" Lajosa Zilahija. Čitala sam je stalno naglas i sve što smo naučili o seksu i odnosima između ljudi, naučili smo iz knjiga – prisjetila se Magdalena Blažević.
– Vrlo sam nestrpljiva osoba, ali sam otkrila da sam strpljiva kada pišem kratke priče. No, kratka priča je zahtjevna, ali nastaje brže od romana. Jezik kojim pišem više odgovara kratkoj formi. U romanu koji sam napisala se još više vidi da sam kratkopričašica – rekla je autorica.
– Zanima me i muška strana tih mojih priča. To i nije knjiga o tome kako je samo ženama teško. No, žene mogu bolje razumjeti. Ako želite imati solidne priče, morati pričati ono što vam je poznato. Vi ne možete proći ono što su prošle vaše junakinje, jer bi onda bila mrtva nekoliko puta. U romanu je i moj did, alkoholičar, koji je u ratu dobio i PTSP te je ubio svog kolegu u vojnoj kantini. Kada je otišao u zatvor, mi smo ga kao djeca zaboravili. Kada se vratio, bojali smo se da ima pušku i da će nas ubiti. Bio je zgodan, markantan, ošišan, pa je sve izgledalo još strašnije. Njega se sjećam kada ne bi pio. Baba je govorila, kada ne loče, može ga se priviti na živu ranu. No, sjećam se da ju je natjeravao sjekirom oku kuće... Ne mogu razumjeti žudnju muškarca za ženom, kao žudnju žene za muškarcem. Možda tu mušku perspektivu još ne mogu razumjeti – rekla je Magdalena Blažević.