Andaluzija je domovina flamenca, ali je on, poznat kao izvorno “ciganska umjetnost”, osvojio cijeli svijet. Ovih je dana kolovoza u pohodu na Hrvatsku, u gradovima duž hrvatske jadranske obale – prije neki dan Split, večeras dubrovački Revelin, a 23. kolovoza i pulska Arena – postaju središtem flamenca.
Gostuju tri velika gitarska majstora, njihovi ansambli gitarista, udaraljkaša, pjevača i plesača. Bio je najprije Paco Peña koji je iz rodne Córdobe došao i do londonskog Royal Albert Halla, newyorškog Carnegija ili amsterdamskog Concertgebouwa i koji je osnovao i visoku školu za flamenco-gitaru u – Rotterdamu. Najmlađega Tomatita (1958.), punim imenom Joséa Fernándeza Torresa, otkrio je Paco de Lucia. I dok Peña na najnovijem albumu Flamenco Requiem odaje počast već dobro načetoj “ovoj jedinoj Zemlji”, primarni ili, neki kažu “plemenski” ritam flamenca pogađa slušatelje u dušu.
Flamenco se možda i mijenja u svojem izrazu, ali izdržljivost i zatomljena, ali i intenzivna sviračka i plesačka strast njegove su konstante. Prodor flamenca na svjetsku scenu obilježile su karizmatične osobnosti. O porijeklu riječi spori čak i Španjolska kraljevska akademija. Španjolska ili čak možda flandrijska? Jer povijesne veze su stare, bogate i zamršene. No sigurno je da je glazbeno-plesni fenomen pučkih korijena, upornog kontinuiteta i s velikom otvorenosti prema drugim vrstama glazbe poput jazza, jako daleko od margina.
Svatko tko je bio u Španjolskoj, zacijelo je zaželio čuti i vidjeti flamenco u njegovu “prirodnom” staništu. I ovdje će uvijek upozoriti: postoji ulašteni flamenco za navale turista i onaj, negdje sa strane, na koji će vas znalački uputiti dobrohotni domaćini. Kažu da je za doživljaj ova druga varijanta isplativija.
I bez glazbe, samo na slici, samo po “zamrznutu” pokretu tijela, svatko će isprva prepoznati flamenco plesača ili plesačice. Čini se da su pravila dosta stroga: dobra prezetiranost raskoši i elegancije koje bi svatko rado vidio i u svom ormaru. Cipele plesačica, stabilne poluvisoke potpetice – također. Oko visokoprofesionalnih i poluprofesiolanih flamenco-gitara također je cijela znanost gradnje instrumenata. Tomatito potpisuje instrumente, ako je nekom pri ruci. No, flamenco nije rezerviran za vrlo veliku udrugu zemlje-porijekla. Njime se bavi, primjerice, i ugledna umjetnica Yoko Komatsubara, klasična balerina iz Tokija koja se potpuno “odala” flamencu.