Kad je buknula pandemija koronavirusa, ponovno se iz ladica izvadilo film Stevena Soderbergha iz 2011. “Zaraza” koji čudesno točno najavljuje svijet u kojem ćemo živjeti devet godina poslije. Dokumentarni film Roberta Tomića Zubera “Pitaj slobodno” koji je stvaran u doba pojave ospica u Dubrovniku, ali koji se dijelom referira i na svinjsku gripu koja je mjesecima držala čovječanstvo na udarnoj igli, a onda je naglo nestala, također pomalo proročanski govori o današnjem vremenu o kojemu se tada nije znalo da će doći, a koji je podijelio svijet na vaksere i antivaksere. U filmu koji će u srijedu igrati na Zagrebdoxu, Zuber bez za njega tipične naracije izlaže suprotstavljene strane, a sve vrijeme vlada vrlo nervozni diskurs dijela protagonista koji zastupaju cijepljenje.
Glavni lik filma je Srećko Sladoljev (u doba ove nove pandemije “proslavio” se izjavama o „bezopasnom koronavirusu“) koji je postao jedan od mesija antivakserskog pokreta u Hrvatskoj, a čija je popularnost, što je vidljivo u filmu, velika i u Sloveniji i Srbiji. Ovdje nastupa s prilično pomirljivim stavom, ne traži zabranu cijepljenja, već dijalog oko modela cijepljenja te relevantno znanstveno istraživanje o nuspojavama. Na kraju se čini da njegov stav zapravo i nije posve jasan, jer on traži da se ne igramo Boga i da ne pokušavamo prevariti prirodu. Nešto su mu konkretnije misli kada se pita je li medicina i to kada djeci zabranjuju u školu i oduzimaju ih roditeljima te kada zaključuje da je medicina i tijekom povijesti bila Pandorina kutija, podsjećajući da je lobotomija nekad bila standard.
Konkretnijom se čini jedna druga akterica, liječnica Alma Demirović, čije se dijete, po njezinim tvrdnjama, ozbiljno razboljelo nakon cjepiva. Ona je sudjelovanjem na Saborskom odboru za zdravstvo postavila neka konkretna pitanja na koja nije dobila odgovore, već su je pokušali diskreditirati tvrdnjama da ona ne može govoriti u ime svih roditelja. Poslije je Zuberu u kameru ispričala kako sustavu ne odgovaraju pitanja koja postavlja i kako će je oni kad-tad pokušati diskreditirati. U verbalnom fajtu s Krunom Kaićem poručuje mu da oni trebaju početi dijalog s roditeljima, a ne stalno negirati njihova iskustva. „Koliko sigurnosnih signala vam je prošlo ispod radara“, postavlja ona pitanje, aludirajući na nuspojave.
Plivač i paraolimpijac Mihovil Španja u svojoj je ispovijesti ustvrdio kako ga je cjepivo u šestom mjesecu životu paraliziralo. I on se slaže da je procijepljenost spasila čovječanstvo, ali „što kada se dogodi vama ono što se dogodilo meni“? „Ja sam za kulturu dijaloga koje danas nema generalno, a pogotovo po potanju procijepljenosti, jer svako je dijete važno.“
Zuber u filmu ne problematizira cijepljenje, već društvenu histeriju oko bilo kakvog propitkivanja oko mogućih nuspojava. Zato i sami naziv filma “Pitaj slobodno” ne odražava stupanj društvene komunikacije na kojoj smo trenutačno, možda bi primjereniji bio naziv “Zašto ne mogu pitati slobodno”. To bi više opisivalo trenutačnu hrvatsku društvenu klimu, no opet jasna je i nakana autora da teži vremenu u kojemu će naziv njegova filma odražavati realnost. A ako i ovaj film pridonese jednoj boljoj kulturi dijaloga, to će biti korisno za obje strane.