Bilo da ste ljubitelj televizije bilo da od nje ipak zazirete, ako na tom malom ekranu želite pogledati sadržaj vrijedan vaše pažnje i vremena, sadržaj koji će vas višestruko obogatiti i oplemeniti, onda postoji nešto što garantira upravo sve to. Dovoljno je u najavama pročitati "odabrala Mira Vočinkić" pa da se tome prepustite unaprijed znajući da će ono što ćete gledati i slušati biti ugodno i poticajno i vašim mislima i vašim osjećajima. Vi se samo trebate prepustiti vlastitim afinitetima i iz te njezine "ponude" sami odabrati ono što vas najviše zanima. Zvuči lako, ali nije, jer to obilje čovjeka ponese. Kao što je i nas ponijelo pa smo zato i poželjeli porazgovarati s rukovoditeljicom HTV-ova Odjela odabira i nabave stranih programskih sadržaja te urednicom stranog dokumentarnog programa Mirom Vočinkić čiji je pozadinski trud u posljednja dva tjedna posebno vidljiv. Naime, zbog ruske invazije na Ukrajinu, HTV je ponešto izmijenio svoj program pa i time da je u hipu reagirao i emitirao niz dokumentaraca i kraćih dokumentarnih serijala o Rusiji, Ukrajini, Vladimiru Putinu... U nedavnom priopćenju s Prisavlja stajalo je i objašnjenje da Mira Vočinkić, još od prvih najava mogućeg rata u Ukrajini, danonoćno pregledava snimke i dokumentarne priloge vodećih inozemnih TV-kuća i promptno ih nastoji otkupiti za emitiranje. Tako smo dosad već mogli vidjeti i više nego aktualne dokumentarce "Putinov rat u Ukrajini", "Rusija protiv Rusije" i "Wagner, Putinova paravojska iz sjene" te kraći serijal "Putin: Ruska špijunska priča".
Za početak, možete li nam reći kako vam u protekla dva tjedna izgledaju i koliko vam traju radni dani?
HTV i inače pokušava biti aktualan u svim događajima pa tako i u domeni stranog dokumentarnog programa koji ja pokrivam. Gledatelji koji češće prate HTV vide da pokrijemo i sve izbore, i sve godišnjice, i sva ostala važna događanja. Naravno da se kod nekih situacija kada se nešto izvanredno i iznenadno dogodi moraju napraviti izmjene programa kako bismo pokrili te situacije i emitirali sadržaje vezane uz tu aktualnu tematiku. Moji radni dani i inače su dosta dugi jer uvijek imam dosta posla, kao i moji kolege koji me prate u tome da se nešto pojavi na ekranu. Ja pratim proizvodnju. I ne kupujem strane programe samo od vodećih TV kuća, odnosno od distributera i producenata. Nisu to uvijek BBC ili neke razvikane kompanije. To nekada bude i kupnja direktno od producenata i manjih tvrtki. Jednostavno, konstantno pratim proizvodnju programa i ono što se događa u svijetu. Često ćete naći i dokumentarce nepoznatih autora koji naprave nešto što smatram da je vrijedno vidjeti, a gledatelji se često s tim slažu. Ovo što se događa u Ukrajini sad je eskaliralo, ali sve to traje već jako dugo, od 2014., tako da sam sve to vrijeme pratila proizvodnju programa vezanu uz to i negdje sam znala u kojem smjeru krenuti kod pokrivanja tih događaja. Kada se bavite tim poslom, pogotovo ovako dugo kao ja, onda znate gdje nešto trebate tražiti. Znala sam kod kojih distributera moram pogledati što nude, što imaju na raspolaganju i što mogu relativno brzo nabaviti.
I kakva je sad ponuda što se tiče ukrajinsko-ruske tematike?
Šarolika, u tom smislu da su se u posljednjih nekoliko dana počeli javljati razni distributeri s materijalima s kojima oni raspolažu i koje su negdje na brzinu otkupili za daljnju prodaju. Da gledateljima bude jasnije, mi sadržaje većinom kupujemo od distributera, nekada i direktno od proizvođača i producenata, ali to je rjeđe, zato što producenti uglavnom svoja prava prodaju distributerima pa se to onda kupuje na taj način. Znači, sad su krenule i ponude distributera, ali to su najčešće materijali koji su već "passe" i u ovoj situaciji ne bi više funkcionirali. Potrudila sam se nabaviti nedavnu produkciju, napravljenu u nekoliko posljednjih mjeseci. Čak smo emitirali i jedan BBC-jev dokumentarac napravljen na samom početku sukoba u Ukrajini, sniman je u prvih pet dana ruskog napada na Ukrajinu. Radi se o dokumentarcu "Putinov rat u Ukrajini" koji je bio potpuno aktualan ili, kako bi se reklo, "up to date". Mi smo taj dokumentarac emitirali i reprizirali. I on za nekoliko dana neće više biti aktualan. Kako sam dosta programa pregledala na tu temu, vrlo sam se brzo odlučila i koje bih dokumentarce u tom trenutku trebala imati, a da pokriju te raznolike teme vezane uz Ukrajinu. I ovo što gledatelji sad imaju prilike gledati to je neki moj najuži izbor i teško da će se sad nabrzinu proizvesti nešto, a da budu aktualna baš ova trenutačna zbivanja, jer dok se to proizvede, bit će već "passe". Idućih dana i tjedana najaktualnija će biti izravna javljanja iz Ukrajine, s bojišnice.
Zbog cijele te ratne situacije, vlada li pomama i ostalih europskih javnih televizija upravo za tim sadržajem?
Pa ne bih baš rekla da vlada pomama, ali u svakom slučaju to je interesna sfera. Često razgovaram s kolegama iz Slovenije i oni isto imaju slične sadržaje, na isti način pokrivaju tu temu. Većina javnih televizija ide u istom smjeru, na način da istim takvim ili nekim sličnim dokumentarcima "pokrije" tu temu. Ako mogu, htjela bih još nešto reći o tim dokumentarcima vezanim uz situaciju u Ukrajini koji su vrlo brzo izašli na HTV-ov ekran. Ja ih odaberem, ali trebate vidjeti taj pogon ljudi koji stoji iza mene i u tri dana stvori, napravi sve da to može odmah ići na ekran. Ja odaberem materijal, dogovorim s distributerom, kolegica mahnito piše mailove, ugovara cijenu, piše ugovor, stižu "fajlovi" koje kolege iz tehnike moraju pregledati kako bi vidjeli jesu li korektni ili nisu pa onda prebaciti u formate s kojima mi radimo, prevoditelji preko noći, ali doslovno preko noći, prevode da bi drugi dan išlo i u sinkronizaciju i na titlanje, jer uglavnom radimo u toj kombinaciji kako bi svi dokumentarci bili zaista kvalitetno obrađeni, spikeri i spikerice čitaju... Ne znam kako i Služba za prijevode sve to stigne. Znate, sve se to ne vidi na ekranu, ali iza toga stoji cijeli pogon ljudi koji daje sve od sebe u takvim situacijama da materijali što prije izađu na ekran. Svi se oni zbog toga dosta napate sa mnom jer nakon što ja nešto izaberem oni sve to onda trebaju srediti. Je li vikend ili praznik, oni nikada ne pitaju. Oni su mi zaista velika podrška. Nije tu nevažno biti i u dobroj komunikaciji s glavnim urednikom koji također treba donijeti brze odluke i koji treba imati povjerenje u mene i ja u njega kako bismo takav sadržaj što prije uvrstili u program da bi naši gledatelji bili na vrijeme obaviješteni o svemu što se događa te tako dobili najbolji uvid u neku situaciju.
Uz to što ste urednica stranog dokumentarnog programa, vi "pokrivate" i odabir ostalog stranog sadržaja na svim kanalima HTV-a, poput igranih filmova, serija... U tom srazu između igranih i dokumentarnih filmova, kako kod naših gledatelja stoje ovi potonji i koja ih vrsta dokumentarca najviše zanima?
Strani program kojem sam rukovoditeljica pokriva oko 38% programa HTV-a...
Moglo bi se onda reći da vi pokrivate gotovo najveći dio programa koji gledamo.
Nije baš najveći, ali radi se o velikom dijelu programa. I moram vam reći da se dokumentarci zaista jako dobro gledaju. Imam dobru povratnu reakciju od publike. Gledatelji mi i direktno pišu, s nekima se baš dopisujem i razmjenjujem mailove. Pišu i našoj Službi gledatelja i našem Povjereniku za gledatelje. Neki dođu i do mog broja telefona pa me nazovu i malo porazgovaramo. Iznimno sam sretna jer se uglavnom radi o pohvalama, a kada se radi o kritikama, onda se one mahom odnose na termin emitiranja. Naravno, ne možete svakome udovoljiti jer netko ruča u neko doba i ne odgovara mu dokumentarac u vrijeme njegova ručka, on bi da je ili malo kasnije ili ranije. A netko bi da je neki drugi dan jer baš tada ide na neki trening. Eto, razgovori su različiti, ali u tom stilu. No, gledajući ukupno, sretna sam zbog dojmova i komentara gledatelja i to mi diže moral. Trebate vidjeti čestitke koje dobijem za Božić i Novu godinu kada mi gledatelji rukom napišu neke lijepe rečenice koje mi odmah izmame osmijeh na licu i budu mi poticaj za dalje. Zbog toga se ujutro probudim i dignem sretna.
U protekle dvije godine snašlo nas je svašta, strašni potresi i isto tako strašna pandemija kojoj se još uvijek ne nazire kraj. Zbog toga svi smo psihički načeti. Jeste li se zbog toga, pri odabiru i slaganju stranog dokumentarnog programa, možda rukovodili i time da emitirate sadržaje koji neće dodatno pobuđivati uznemirujuće osjećaje, stres, strah, već će djelovati nekako umirujuće, opuštajuće...?
Naravno, išla sam u tom smjeru. Nemojte zaboraviti da sam i ja doma gledateljica. I ja oko sebe gledam kako ljudi umiru od korone i ja imam tisuću upitnika oko svega toga. I ljudima je trebao neki prozor, neki odmak od te realnosti koja nas je snašla, okruživala i sputavala. I zato sam se trudila emitirati što više "feel good" programa, programa koji će ljude što manje opteretiti, koji će im dati volju za životom unatoč svemu što se oko nas događa, nakon kojeg će se dobro osjećati. Čak sam i u terminu "current affairsa" srijedom, koji imaju težu tematiku, nastojala odabrati ipak nešto lakši sadržaj. Možda je bolje to i ne spominjati, no mene nitko nije pitao na koji način mi do programa dolazimo u koroni. Pola svijeta je bilo u "lockdownu", smanjila se proizvodnja, izbor je bio malen, distributeri su radili od kuće sa smanjenim tehničkim uvjetima, bilo je sto problema, ali mislim da se to na ekranu nije vidjelo, da su svi našli sadržaje koji su ih zanimali i pomogli im da prebrode tu situaciju. Eto, imala sam potrebu reći kako je bilo dosta tih napetih trenutaka. A da vam sad odgovorim i na ono maloprijašnje pitanje, gledatelji jako vole putopise. Pogotovo sad kada smo, zbog korone, svi bili ograničeni s putovanjima. To je na neki način bio prozor u svijet. Zapravo, svaka vrsta dokumentaraca koje emitiramo ima neku svoju publiku. Uz putopise, jako su gledani i dokumentarci o životinjama, o Zemlji i svemiru, "current affairsi"... Svi oni imaju jako dobru gledanost. No uvijek sam nesretna kada slabije prođu dokumentarci s kulturološkim sadržajem, o slikarstvu, operama... Unatoč manjoj gledanosti, veseli me da ipak postoji dio publike koja i takve dokumentarce voli. Imamo i dokumentarce s gastrotematikom. Uglavnom, pokrivam sve osim sporta. Sport radi druga kolegica u redakciji. Nije mi problem odabrati dobar dokumentarac na temu sporta, no teško mi ga je isplanirati jer sport uopće ne pratim pa ne znam kada su koji važni sportski događaji. A ako otkupite neki dobar sportski dokumentarac, bilo bi dobro da ga emitiranjem vežete uz neko, recimo, Svjetsko nogometno prvenstvo ili Roland Garros, a ja zaista pojma nemam o tome, ni o igračima, ni o tome kada se što događa. To bi me dodatno opteretilo, a nemam vremena proučavati kada su ti događaji da bih isplanirala emitiranje, i zato to odlično radi druga kolegica. Eto, to je jedini segment koji ne pokrivam.
Kad već govorimo o situaciji u kojoj je svijet protekle dvije godine, možete li reći što su sad trendovi u dokumentaristici, što se sad snima, koje teme prevladavaju?
Sad se događa neko traženje. Inače je uvijek prevladavala jedna tema. Primjerice, jedne su godine svi snimali nešto pod morem, onda su druge godine svi putovali željeznicom pa ste jedne godine imali sto putopisa koji su proučavali koraljni greben, a druge ste godine imali sto putopisa "Putovanje vlakom". Treće su godine pak svi proučavali merkate... Ljudi već teško smisle u kojem bi smjeru išli. Posljednjih su se godina ti smjerovi malo pogubili i svatko lovi što uopće uspije snimiti u ovim uvjetima. Zbog toga se sad još uvijek ne može prepoznati neki trend. Vjerojatno će se za nekoliko mjeseci početi stvarati taj neki određeni trend što će ove godine biti popularno. U travnju ću ići na MIPTV u Cannes, što je veliki televizijski festival na kojem nisam bila dvije i pol godine. I bit ću napokon u direktnom kontaktu i s producentima i s distributerima, puno ću više toga saznati. Veselimo se svi što ćemo se napokon maknuti od Zoom sastanaka i mailova jer kada ste tri dana na jednom takvom festivalu, u izravnom kontaktu s ljudima, prikupite takvu gomilu informacija da je to neprocjenjivo. Vjerujem da ću se otamo vratiti s jako puno informacija i dobrih vijesti.
Uz samostalne pojedinačne dokumentarce vi odabirete i dokumentarne serijale. Neki se emitiraju svaki dan, no ima i onih koje se može gledati u tjednom ritmu, poput sjajnog serijala "Ovo je filozofija" koji ima 24 epizode i gledamo ga već pola godine. Tu je i 13 epizoda "Pisaca Europe", pa šest epizoda "Hemingwaya"... Kako gledatelji reagiraju na te serijale koji, emitirani točno određenog dana u tjednu, traju mjesecima?
Takvi dokumentarni serijali imaju svoju vjernu publiku koju ta tematika zanima i prati sve epizode iz tjedna u tjedan. Drugo je ako imam putopis od deset epizoda pa ga stavim u emitiranje svakog dana, od ponedjeljka do petka, i onda se on gleda dva tjedna. No kada se nešto "vuče" mjesecima, morate jako dobro paziti da to drži pažnju jako dugo. Serijal o filozofiji, koji ste spomenuli, španjolska je produkcija i od istog sam producenta već prije uzela serijale "Ovo je opera" i "Ovo je umjetnost", s isto tako 24 epizode, i imali su zaista jako dobar odjek kod publike. Iznimno su kvalitetno napravljeni. Kako mi većinu programa kupujemo na licencu od tri godine, s pravom na tri emitiranja, bilo mi je fascinantno što su me gledatelji, i nakon dva reprizna prikazivanja, zvali i pitali hoće li to opet ići u emitiranje. Jednostavno, ta se neka publika nije mogla zasititi tog sadržaja. Tu ne govorim o nekoj ekstremno visokoj gledanosti, ali mi smo javna televizija, mi znamo potrebe publike pa i one malobrojnije publike. Kada me netko od te publike nazove i pita: "Hoćete li opet emitirati serijal o operi?", a ja kažem: "Pa emitirali smo ga već tri puta", trebam li reći koliko je moje zadovoljstvo kad uslijedi: "Ali ja bih ga opet gledala."
A što vas osobno, privatno najviše zanima, u kakvim dokumentarcima vi uživate, što je od svega toga što morate pregledati i odabrati nešto baš po vašem ukusu?
Volim glazbene dokumentarce o pop i rock-glazbenicima. Volim "current affairs" koji su često vrlo mučni, o tragičnim zbivanjima. Volim i putopise i avanture, poput onih sa Simonom Reevesom i Benom Fogleom, pa neke biografije... To su moji favoriti.
No, kojih biste, recimo, pet dokumentaraca izdvojili kao nešto najbolje što ste vidjeli i upamtili?
Uh, ovo je pitanje za puno više razmišljanja i prisjećanja. Možda su to: "Searching for Sugar Man", "Honeyland", "I Am Not Your Negro", "Free Solo", "Twenty Feet from Stardom", "Man on Wire"... To je već šest, a tek sam krenula nabrajati. Jako teško pitanje.
Vaš je posao pregledavanje silne količine materijala i odabiranje onoga što će se kupiti i ponuditi gledateljima. Čovjek bi rekao – kako je to divan posao. Čovjek bi vam mogao i pozavidjeti. Pa je li to baš tako?
Ovo je zaista divan posao i zato mislim, neću biti skromna, da ga dobro radim. Nije lagan, kao što nijedan posao nije lagan. Omjer pogledanog i odabranog materijala je jedan od četiri ili jedan od pet. Odnosno, morate pogledati hrpu materijala da biste jedan od njih odabrali. Ima strahovito puno papirologije, dokumentacije koju morate napraviti, slaganja, preslagivanja rasporeda emitiranja, broja epizoda, licenci, na sto čuda morate paziti. Ima zamornih stvari, ali u konačnici to je jedan jako lijep posao.
A sad malo o kraju svih tih dokumentaraca koje odabirete. Kao što je prije preko odjavnih špica pisalo "Odabrala Neda Ritz" pa onda "Odabrao Đelo Hadžiselimović", što su sintagme koje su postale antologijske, sad se već jako dugo pojavljuje "Odabrala Mira Vočinkić". Jeste li svjesni te antologijske dimenzije i garancije koje su sad vezane uz vaše ime?
O tome puno ne razmišljam. Radim svoj posao najbolje kako mogu i mislim da treba. "Current affairs" je prije birala Mirjana Rakić, kulturu Neda Ritz, Đelo životinje, prirodu i putopise, a zato što su oni davno otišli u mirovinu, ovog je trena sve to na meni. Nadam se da ću i ja za nekoliko godina u mirovinu, možda će se i mene onda spominjati (smijeh). Vidjet ćemo.
Ooooo, pa vi ste "tri u jedan"...
Vidite kako sam ja sposobna (smijeh). Znate, Mirjana Rakić je bila urednica iznimnog ukusa koja je radila emisije tako da je uz "current affairs" koji je odabrala imala i emisiju, goste u studiju pa su temu i dodatno kontekstualizirali. U okviru budžeta koji imamo, a tu smo malo sputani, i mi to imamo, ali kada je riječ o glazbi, književnosti i arhitekturi pa je dokumentarac okosnica za razgovor u studiju.
Zapravo, vi radite dva posla, rukovodite odabirom stranog igranog sadržaja i uređujete strani dokumentarni program...
U mom odjelu su kolege koje se bave stranim igranim filmom, serijama i dječjim programima. Ima nas ukupno pet urednika i urednica. I sad pokušajte zamisliti na tu količinu stranog programa koji emitiramo kako se snalazimo. Kolega Dean Šoša "rastura" sa svojim igranim filmovima, osobito na Trećem programu. On daje izniman trud u odabiru igranih filmova koje teško da će ljudi igdje drugdje moći vidjeti. I to radi vrlo smisleno, u ciklusima. Uvijek imamo i recentnu produkciju kada su u pitanju i igrane serije. Dječji program je kolegica vrlo pametnim izborom uspjela dignuti na jednu višu razinu.
Unatoč tome što i koliko radite, gledatelji malo znaju o vama. Kako je zapravo počela vaša karijera, od kada ste na HTV-u i što ste sve radili dok niste postali to što ste danas?
Oh, kako je to davno bilo, mislim 1978. Počela sam čisto slučajno, u zadnjem razredu srednje škole. Na mjesec ili dva, tko će se toga sjećati. Trebala je neka zamjena na neke uredske poslove za vrijeme godišnjih odmora. Kao studentica, povremeno sam radila u redakciji Ozbiljne glazbe. Onda sam radila i u Zabavnom programu, neke poslove organizatora. Dugo sam radila s Lazom Golužom na raznim kvizovima te sa Sašom Zalepuginom na "Nedjeljnim popodnevima". A u ovom smjeru stranog programa krenulo je kad sam počela raditi s Mignon Mihaljević u Programu plus. I tako, malo po malo, evo me tu gdje jesam.
Gledanje filmova vam je posao, a kako provodite slobodno vrijeme, imate li strast za još nečim?
Ha, ha, ha.... Što je to slobodno vrijeme?! Sve ga je manje. Zamislite, i u slobodno vrijeme volim gledati televiziju. A bavim se i nekim kreativnim hobijima. Volim starim stvarima davati neku novu namjenu, stalno nešto farbam, brusim... Spretna sam s alatom, To mi je valjda neki ventil za izlazak iz stresa. Uzgajam i cvijeće, družim se s prijateljima, a imam i dvije mačke. I svašta bih još htjela samo kad bi dan trajao 48 sati.