Pad Vukovara je i pad svih vrijednosti, pad morala i pad nade

Četiri i pol godina redatelj Miran Kuspahić zaokupljen je temom iz Domovinskog rata, temom za koju on kaže da je najvažnija - padom Vukovara. Što se dogodilo? Je li grad izdan? Je li se mogao spasiti?... Premijera predstave koju radi u ZKM-u je u subotu, 7. svibnja.

Kako je uopće moguće da se svih ovih godina nitko u teatru nije bavio tako važnom temom kao što je pad Vukovara?

To je pitanje svojevrsne tabu teme, ali i autocenzure. To je kolektivno stanje svijesti. Ako je tema pada Vukovara uopće bila obrađivana, bilo je to u filmovima. Bili su to katastrofalni filmski uratci, čak i ispod nivoa najlošijih partizanskih filmova. To ne služi na čast temi, koja je toliko važna ne samo za pitanje naše državnosti, već je i umjetnički vrlo potentna tema, dostojna samog Shakespearea, iako možda ne treba ići u takvu patetiku. 2008. sam u &TD-u radio “Koriolana” i tada sam se čudio zašto se nitko kod nas nije pozabavio temom herojstva, pitanjem percepcije generala, ili u krajnjem slučaju, zašto nitko nije obradio temu vojnika u ratu i ulogu tih istih vojnika u miru. No, čini se da ljudi i danas zaziru od ove teme. Nije bilo lako pronaći autore koji bi bili voljni pisati o toj temi za programsku knjižicu, neki jednostavno nisu željeli pisati. Je li to vrsta straha? Ne znam, ali vjerojatno je to posljedica klime koja perzistira u društvu, pa i posljedica bojazni proizašlih iz šatora kojeg više nema u Savskoj. Smatram da za bavljenjem ovom temom nije potrebna neka osobita građanska hrabrost, tim više jer su svi materijali, osim nekih usmenih razgovara koje sam vodio s akterima samih događja, javno dostupni. Možete ih pronaći na internetu i ništa od toga nema pečat državne tajne.

Čak i kada hrabrost i društvenu klimu ostavimo po strani, jasno je da svatko od nas tko je bio svjedok tih događaja u sebi nosi duboki, intimni pečat pada Vukovara. Dakle tema se može spustiti na vrlo osobnu razinu.

Ja sam tada bio klinac od 12 godina, ali dovoljno zreo da percipiram što se događa. Sjećam se kako sam s roditeljima slušao izvještaje Siniše Glavaševića I da sam već tada bio svjesan simbolike Vukovara. Također sjećam se koliko je bilo potresno kada je objavljena vijest o padu Vukovara. Naravno, da situacija u Zagrebu nije bila ni priblžno nalik tome, bile su uzbune, spuštanja u podrum, no sve benigno... No, Vukovar je cijelo to vrijeme titrao kao nekava vrsta nade, ali i kao moćan simbol otpora i zajedništva u Hrvatskoj. Time je i pad grada bio još tragičniji. Obrana tog gada impala je taj epski, potresni, moment. Ja taj period devedesetih dijelim na vrijeme prije i poslije pada Vukovara. Nacionalna euforija, ideja pomirdbe, visoka očekivanja i snovi samostalne države koji su prethodili vukovarskoj tragediji, gotovo su se metaforički skršili o hridi ruševina tog grada prilikom pada. Jenjao je taj neki zanos i javila se strepnja i sumnja. Premda sam bio dijete, najdublje mi se u sjećanje urezao prizor iz snimke četničkih hordi koje poput nekih aveti pjevaju na ulicama razrušenog Vukovara… poput morbidne scene iz nekog nadrealnog filma. Mislim da je tada, u tom trenutku, svakome kroz glavu prošla misao: ako je Vukovar koji se tako herojski branio- pao, jesmo li mi sljedeći?

Je li to jedna od tema ove predstave?

Taj gubitak nade, ali i način na koji je pad Vukovara kod nekih prizveo osjećaj prkosa, opisao mi je Milivoj Beader koji igra u predstavi. Ispričao mi je kako je u tom trenutku bio na fronti na južnom ratištu, s malom jedinicom, u nekoj vrsti okruženja. I kada su doznali za Vukovar, svi su rekli: “Od tuda ne idemo, ma što da se dogodi”. I tu je Vukovar imao veliki i dvostruki simbolički značaj, nekima je poljuljao, a nekima podigao moral. A kako su godine prolazile on je postao samo određena vrsta simbola, svojevrsni živi spomenik, sazidan na apologetskom mitu. I takav je još i danas kada se tog grada sjetimo samo 18.11., a nitko ne misli kako da osposobi život tog grada, da omogući ljudima egzistenciju. Vukovar je još u devedesetima postao i simbolički kapital za potkusirivanje, čime se također bavimo u ovoj predstavi. S jedne su strane vojna pitanja, je li se taj grad mogao obraniti? To prepuštam vojnim stručnjacima i analitičarima, jer ljudi koji su bili tamo tvrde da se mogao obraniti da im se pravovremeno poslalo ljudi i oružja, dok Drugi tvrde da obrana nije bila moguća jer oružja i snaga nije bilo. No, u gradu je tada bilo 15 tisuća civila, staraca, djece, žena, ranjenika. Pitanje je da li se kalkuliralo s njihovim životima? I sama primisao o mogućnosti takvog razmišljanja mi je degutantna, ako im je doista trebao jasan simbol hrvatske žrtve. Pa srpska agresija je bila evidentna i bez toga. Zato su dokumenti koji postoje o tim danima jako intiganto štivo, otvaraju razna pitanja, od toga kako je moguće da postoji nekoliko linija zapovjedanja, kako je moguće da poslano oružje putem nestaje, kako je moguće da netko iz Hrvatske ne želi dati oružje za obranu Vukovara, kako je moguća konstantna igra pokvarenih telefona između Zagreba I Vinkovaca, te prvenstveno pitanje – odgovornosti.

U trenutku kada počinje predstava gdje se nalaze glumci i publika? Locirajte nas u vremenu,je li to sam dan pada grada ili ranije?

Priču otvaram kao neku vrstu reminiscencije, kao moment izvučen iz ropotarnice povijesti, ali izazito subjektivno obojen. Nekoliko je dana pred pad Vukovara, a gledatelji su na početku podijeljeni na dvije publike: jednu koja Prati situaciju iz stožera Dedakovića u Vinkovcima i drugu koja tu istu situaciju prati sa Pantovčaka. Dakle već imamo dvije različite vizure na isti događaj.

Znači moram dva puta gledati predstavu?

Tako je. Ja bih volio da je dvaputa gledaju barem svi kazališni ljudi. Ima i različitih scena, ali poanta je upravo u tome da se ista stvar gleda iz dvije različite vizure.

Znači li to doslovce da jedna publika ne vidi isto što i druga?

Tako je. Čuju istu stvar, jer se radi o audiovezi, ali ne cijelo vrijeme. I te dvije perspektive propituju stvarnost onog što vidimo. Dakle prvi dio predstave se bazira na izvornim transkriptima koji su povjesni dokumenti, uz tri nadopisane dramske scene, ali također bazirane na postojećoj dokumentarnoj građi. No, to nije dokumentaristika. Od nje sam se u potpunosti maknuo i dokumentarnu građu sam koristio kao predložak za dramski tekst i dramsko zbivanje, za kazališnu igru.

A drugi dio predstave?

Selimo se svi zajedno u podrum. Trebao je to doslovce biti podrum ZKM-a, ali iz sigurnosnih razloga to nije bilo moguće, pa smo taj podrum stvorili arhitektonsko-scenografskim rješenjem. Kronološki se iz studenga 1991. selimo u fiktivni svibanj 1993., u Zagreb koji se sada nalazi u srpskom okruženju. Dakle neprijatelji su probili sve linije obrane, pali su Vinkovici, Osijek, Karlovac.... Zagreb je u obruču u kakvom je bio Vukovar i taj se dio predstave događa u bunkerima ispod Gornjeg Garda, kamo se preselio Ured predsjednika Tuđmana.

Ima li u Padu junaka?

Ovismo kako gledate na to. Imamo glavne protagoniste.

A drugom terminologijom: ima li heroja?

To je upitno. Čovjke kojeg netko smatra herojem, iz neke druge vizure on to nije. Ne bih rekao da su stvari u predstavi nužno postavljene ambivaletno, neke se stvari daju isčitati, ali ideja jest da se sve propita, pa čak i snoviđenja, bilo da su to Jastrebove ili Tuđmanove noćne more. Osobno sam skloniji vjerovati ljudma na terenu, onima koji su krvarili i ginuli, nego onima koji su iz fotelja upravljali zemljom. Jedan od glavnih lajt motiva ove predstave je izdaja. A izdaja uvijek sadrži elemente subjektivnog osjaćaja. Mislim da mnogi, i tada i sada, kada misle o Vukovaru, misle da je taj grad izdan. Znamo da su se Vukovarci osjećali izigrano, napušteno, čak žrtvovano i otvara se pitanje zašto su se tako osjećali. Zato u tom drugom dijelu predstave preispitujemo izdaju u obrnutoj situaciji. Je li Tuđman izdan? Možda je, a možda je to samo njegov subjektivni osjećaj.

Vidjela sam fotografije s proba. Neke scene izgledaju brutalno.

Ima jedna malo žešća scena,ispitivanja Dedakovića, ali nju će vidjeti samo jedna publika.

Zašto se predstava zove Pad, a ne Pad Vukovara?

Zato jer nije pao samo Vukovar. Pale su ljudske vrijednosti, cijeli sustav vrijednosti, pala je nada, pao je i moral... Ne smije se zaboraviti da su te ratne godine, i ta 1991., ujedno i godine famozne pretvorbe i privatizacije. Dok ljudi u Vukovaru pružaju herojski otpor i ginu,87 dana u potpunom okruženju, u zemlji se stvara novi društveni poredak, stvara se onih famoznih, feudalnih 200 bogatih obitelji. To je Hrvatska u kojoj i danas živimo.

Zašto ste Pad odlučili raditi u ZKM-u?

Zato što je ravnateljica Snježana Abramović Milković jedina imala dovoljno hrabrosti da se prihvati ovog projekta, ali i zato jer mislim da ZKM ima takvu vidljivost da se ovakve predstave moraju raditi u njemu. Jedan od razloga je bio i njihov podrum (smijeh)..., ali moramo bez njega. Svi su glumci ovdje napravili sjajne uloge, a u prvom su planu Milivoj Beader kao Dedaković i Filip Nola, pred kojim je strašno zahtjevan glumački izazov, da lik predsjednika Tuđmana igra s maksimalnom ozbiljnošću, bez karikiranja, što je nimalo lak zadatak kad evociramo pokojnog predsjednika.

Kakve reakcije očekujete? Mi ipak živimo u gradu i zemlji gdje su se mnogi uzbudili zbog vrlo nježnog plakata za Fine mrtve djevojke?

Ne bojim se I preuzimam punu odgovornost za ovaj projekt. Trebao bih biti naivan pa da mislim kako nitko neće reagirati na ovu temu. Naivan jesam, ali ne toliko. Nemam se potrebu svima svidjeti i jasni su mi rizici bavljenja ovom temom, ali netko to mora napraviti. A ljudi reagijaraju na pi..., čemu je zabrana krajnje benignog plakata spomenute predstave najbolji dokaz. No, ljudi najčešće takve stvari rade iz neznanja i ograničenosti. Ja ovom predstavm samo otvaram pitanja. Ne mislim da ću riješiti probleme Vukovara, ali mislim da moramo otvoriti ta pitanja i mislim da je to najveća moguća vrijednost ove predstve. Dosta je više tog stalnog metenja problema pod tepih, metenja svega i svačega, počevši od Vukovara, jer to stvara maligno tkivo u cijelom društvu, koje će prije ili kasnije eruptirati. Čak i u našem podijeljenom društvu svi se - i lijevi i desni, pa i Marsijanci - mogu složiti da je pitanjeVukovara najveća tema Domovinskog rata. Dovoljno je vremena prošlo da se konačno počnemo baviti i tom temom na adekvatan način i bez straha. Preispitajmo svoje «temelje».