Rođena je u Vukovaru, odrasla u Splitu, školovala se u Zagrebu. Studirala je komparativnu književnost i češki jezik, a na kraju diplomirala glumu na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, da bi potom svoj umjetnički talent i vještinu nenadmašno utkala u cijeli niz kazališnih predstava, filmova, TV serija i drama. Odvažno se usudila pred publiku stati i sama. U onoj najdelikatnijoj i posve ogoljujućoj glumačkoj formi - monodrami. A to je majstorski učinila donoseći pred nas strastvene i bolne sudbine osobitih žena - Isadore Duncan, Marie Callas, Marine Cvetajeve, Vesne Parun i Vesne Krmpotić. Unijela je iskru i u mnoge dječje duše jer je 16 godina, kao ravnateljica, posvećeno i vatreno vodila malo, ali predstavama i eneregijom prštavo kazalište Žar ptica. I za sve to Zagreb joj se nedavno odužio priznanjem proglasivši je dobitnicom nagrade i titule - Zagrepčanka godine. Iako nakon svega nema potrebe otkrivati njeno ime, to ćemo ipak učiniti s velikim poštovanjem. Svaka ovdje napisana riječ pripada - Mariji Sekelez. No, premda je povod ovom razgovoru najnovije priznanje, počeli smo ga ipak s onim običnim, ljudskim pitanjima.
Kako ste, gdje ste, u što su vaš život pretvorili epidemija koronavirusom i potres?
Trenutačno sam kod sestre Bernarde u Zapruđu. Iako u mom stanu nema znatnije šetete doživjela sam takav šok i stres da me to dotuklo. Imam osjećaj PTSP-a. Tri dana nakon potresa spavala sam posve odjevena. Toliko sam tužna i bespomoćna što se tiče potresa jer mislim da Zagreb za mog života više neće biti onakav kakav je bio. Možda će tek buduće generacije doživjeti isto ono što smo doživjeli mi koji u njemu živimo i zbog čega smo u njega zaljubljeni. A što se tiče izolacije, toliko je o tome rečeno i učinjeno da je svaki moj komentar suvišan. Mogu tek reći da se striktno pridržavam svih propisanih mjera. Velika je sreća što imamo tako senzacionalan Krizni stožer. Izolacija mi teško ne pada, ništa značajno ne radim, premda mi se čini kao da živim u nekoj paralelnoj realnosti. No, suosjećam sa svakim bićem, osobito s djecom kojoj su blokrane njihova bezbrižnost, prpošnost, energija... Mada mnoge stvari zaboravljamo, mislim da duboko u našem DNK ostaju tragovi takvih šokova i stresova. Ovih dana telefonski puno kontaktiram s prijateljima i prijateljicama od Zagreba do Australije i, što se tiče emocija, nitko nije iznimka. Svi su jednako pogođeni, svi smo u istom kotlu neizvjesnosti, tuge i iščekivanja.
Ljudi su sad jako emotivni, solidarni, brižni. Vlada jedno pozitivno toplo ljudsko ozračje. Mnogi se pitaju - hoće li to ozračje potrajati i nakon što sve prođe. Hoćemo li naučiti lekciju pa ubuduće živjeli pametnije, mudrije, poštujući prirodu i druge ljude onako kako se i zaslužuje?
To je pitanje idealističko zašto što smo svi proživjeli i rat. I tada smo imali iste emocije, istu vrstu razumijevanja, istu vrstu sućuti, dobrote, topline, svega. No svjedoci smo kako se to nakon nekog vremena izopačilo. Čovjek se, osim onih rijetkih, u svojoj biti ne mijenja i onaj tko je bio dobar, plemenit i pozitivan, tko je i sada takav, on će takav ostati i dalje. A sada smo ipak svjedoci da ima i drugačijih jer smo preko društvenih mreža zasuti i negativnošću, i mržnjom, i ružnim porukama.
Može li ovo ipak biti barem malo katarzično?
Svakako, jer svaka je tragedija, ako ne dovede do katarze, beznadna. A ova će katarza za mnoge biti bolna. Najstravičnije će biti onim ljudima koji su u potresu ostali bez svojih domova jer se za sada tu ne vidi neki optimizam.
Srahujete li malo i za neku opću psihu naroda?
Naravno, to i stručnjaci kažu. Izolacija je jedna od najtežih kazni. Čovjek sad mora imati jaku osobnost, snagu, izdržljivost da se zaštiti od loših posljedica. A to nemaju svi, imaju samo rijetiki, iako je borba za opstanak najjača moguća borba na svijetu.
Porazgovarajmo sad o vašoj nagradi i proglašenju Zagrepčankom godine. Kada čitate obrazloženje nagrade što osjećate - ponos, ganuće, poticaj za još nešto novo, drugačije?
Ponos i ganuće. Zato što uvijek dok radite, dok se samožrtvujete i predajete bez ostatka, ne mislite da široki broj ljudi primjećuje tu vašu predanost do kraja, to izgaranje. A onda kada se dogodi ovako nešto, onda ostanete na jedan način pozitivno šokirani, ponosni i sretni. Vijest o nagradi saznala sam 20. ožujka. Dakle, mogla sam se radovati dan i pol jer sam, nakon potresa, na sve to i zaboravila. I da nema vas, koji ste me na to podsjetili, imala bih osjećaj da se to i nije dogodilo, kao da je to neki magloviti san. Jako sam počašćena i ponosna što je moj rad primjećen i vrednovan. Već 52 godine živim u Zagrebu i on je meni sve dao i ja sam njemu sve dala. Da parafraziram Arsena Dedića, mogu reći - Zagreb i ja se volimo javno, što je dokaz i ova nagrada. A sada nakon ove strahote koja nas je zadesila, nemam više nekih želja. No ako se ustali kazališna sezona onda ću realizirati scenski portret Luke Paljetka nazvan “Voljeti” u kojem će nastupati sam autor, naš akademik, i glazbenik Darko Matičević koji je uglazbio njegove pjesme. Imam već dosta godina, u mirovini sam već petu godinu, i ovo bi mi bio četvrti projekt od kada sam otišla u mirovinu. Ako dođe još neka inspiracija, dobro je došla, a ako ne dođe, sretna sam i ispunjena. U biti, radoznala sam osoba, interesi su mi jako široki i sad, dok sam i u izolaciji, nemam vremena za dosadu ili vrijeme u kojem ne znam što bih. Uvijek imam neku preokupaciju.
Nagrada bi vam trebala biti uručena su svibnju, no sad je sve nekako pod znakom pitanja?
O tom uručivanju nagrade uopće ne mislim. Stavila sam to iza sebe. Ako toga bude, kada bude. Meni je dovoljno već i to što sam proglašena “Zagrepčankom godine”.
Zanimljiv je vaš životni put u kojem su i Vukovar, i Split, i Zagreb.
To je jedan istostranični trokaut. Moji su roditelji bili Dalmatinci, a upoznali su se u vlaku za Slavoniju, zaljubili i već nakon mjesec dana - vjenčali i živjeli zajedno do smrti. Rođena sam u Vukovaru, a moja sestra u Splitu. Kako je tata iz Lovreća kod Imotskog, to smo svako ljeto i zimu praznike provodili kod dida i babe. Jako sam vezana za taj zavičaj, kao i za Slavoniju. Iako je mama Slavoniju obožavala nije joj tamo odgovarala klima pa smo se onda preselili u Split gdje sam odrasla, sazrijevala i s 18 godina otišla u Zagreb na Akademiju.
Zašto ste se u svom glumačkom, ali i režijskom radu, odlučili posvetiti posebno afirmaciji žena u kulturi i društvu, i to posebno kroz monodrame?
Zato što su te osobe koje sam scenski portretirala bile toliko umjetnički snažne i sa svojim su djelima i privatnim životima ostale u trajnoj memoriji svih nas, da sam kroz njih hjela sjedočiti o snazi i neuništivosti talenta koji ništa ne može zaustaviti, bez obzira na enormne prepreke. Jer, svaka je od tih žena imala kaos od privatnog života. Ustvari, htjela sam pokazati i dokazati da je talent Božiji dar koji ništa ne može spriječiti da se izrazi, a sve su one bile fascinantne ličnosti i, za mene, glumački izazovi najviše kategorije. U jednoj predstavi o Mariji Callas ili Isadori Duncan imate takav raspon emocija, drame i mudrosti, kakvih ponekad ima deset ženskih glumačkih uloga zajedno.
Prije devet godina predstavom “Diva” obilježili ste 35-godišnjicu svog umjetničkog rada. Kako se osjećate kada vas nazovu glumačkom divom?
To je postao već tako ofucan izraz. Nekad se dohvatimo neke riječi i onda je banaliziramo do krajnjih granica. Tom predstavom htjeli smo pokazati tu krhkost, nepostojanje glumačke dive i cijeli taj privid oko tog izraza. Nisam ja nikakva diva, ja sam dramska umjetnica. Za divu treba imati koješta, a sve dok ste izloženi nekakvim nedoumicama, patnjama, porazima, vi niste nikakva diva, već samo umjetnica koja svoju darovitost pokazuje na sceni, filmu.
Na što ste u svojoj karijeri, ali i u životu, najponosniji?
Najponosnija sam na te glumačke portrete žena Isadore Duncan, Marije Callas, Marine Cvetajeve, Vesne Parun i Vesne Krmpotić. Ponosna sam na svoj antiratni TV serijal “Dok nam živo srce bije” u kojem je sudjelovalo više od 400 umjetnika svih profila. Ponosna sam na svoj 16-godišnji mukotrpni rad i afirmaciju kazališta Žar ptica. I ponosna sam na to što sam uvijek pokušala od ljudi dobiti i dati im najbolje što mogu. Imala sam zaista jako visoke kriterije. I to je ponekad izazivalo sukobe, no rezultat je uvijek bio izvrstan, jer vi svoje snove, i u nesklonim vremenima, ne možete realizirati bez osobnog predanja, posvećenosti bez kraja, bez utrnuća i umora. Ja sam osoba iza koje ne stoje nikakvi pedigrei, ni obiteljski, ni rodbinski, ni ljubavni, ni prijateljski. Sama sam gazila po tom makadamu, svladavala taj desetoboj i izvukla živu glavu.
Divno, vrlo slikovito govorite. Prihvatite se pisanja.
To mi svi govore. Međutim, mislim da to široj publici ne bi bilo zanimljivo. Osim toga, ne mogu tako brzo pisati kako mi brzo misli lete (smijeh).
Kada razmišljate o svim godinama što su prošle, što samoj sebi kažete?
Samoj sebi što kažem? Trčala si desetoboj i pobijedila. Iako su i srce, i ruke, i noge, i duša povremeno bili ranjeni, bez toga nema života. Nema toga tko se bavio umjetnošću i ljudima, a da je izašao neokrznut. U Žar ptici sam surađivala s najmanje 500 ljudi, a to znači da morate imati mnoge sposobnosti za neutralizirati i negativnu energiju te da na kraju iz ljudi izvučete ono najbolje. Tu onda ima i psihologije, i terapije, i strpljenja. I svemu tome morate biti do kraja posvećeni jer samo tako možete izdržati tu bitku.
Je li se teško rastati od Žar ptice?
Ne. Znate što ja kažem? Otišla sam u mirovinu kada mi je prestao mandat, sa 66. godine. Tko se naradio do kraja, do untrnuća, mirovinu onda dočeka s velikim veseljem. Osim toga, ostala sam u jako dobrom odnosu sa Žar pticom. Za mog nasljednika Dragu Utješanovića, koji je bio moj izbor, znala sam da je osoba koja će stremiti samo napretku Žar ptice.
Kada prođe ovo vrijeme izolacije - što ćete prvo napraviti?
Ništa naročito. Izaći ću van, prošetati, popiti kavu. Nemam velikih želja, imam male obične ljudske želje jer tek kada ste u ovakvoj izolaciji vidite koliki je luksuz prošetati.