Kešimir Bagić profesor je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, pjesnik, uređivao je časopise i emisije Trećeg programa Hrvatskog radija, bio lektor na Sorboni, vodio Zagrebačku slavističku školu. Sada je kod Školske knjige objavio vrlo čitljiv “Uvod u suvremenu hrvatsku književnost”.
Svojedobno ste doktorirali na polemici. Ima li vaš “Uvod u suvremenu hrvatsku književnost” polemičke potencijale?
_ Knjiga nije zamišljena kao polemički iskaz nego kao uravnotežena sinteza suvremene književnosti. To dakako ne priječi kojega od njezinih čitatelja da joj pripiše i polemički impuls. Prikazajući život naše književnosti u razdoblju od četrdeset godina, nastojao sam izdvojiti važne tekstove i opuse, poetike i literarne pojave. Pokušao sam biti otvoren i u svoj opis uključiti što više različitih događaja i kulturoloških signala. Pritom sam nedvojbeno oblikovao svoju historiografsku priču i ponudio svoje razumijevanje razvoja naše književnosti. No to je, rekao bih, prirodno. U svijetu tekstova drukčije i ne može biti.
Zašto književni povjesničari u svojim sintezama uglavnom izbjegavaju suvremenost? Zar nam i u književnosti treba teorija distance?
_ U govoru o književnosti uvriježila se podjela poslova koja je zapravo logična. Kritičari govore o recentnim tekstovima, a povjesničari – kako im i ime sugerira – o tekstovima prošlosti. Kritičari prvi reagiraju na novu pojavu, osvjetljuju je i vrednuju, oni prvi izdvajaju bitne tekstove. Književni povjesničari obično uzimaju riječ tek kada se stabiliziraju kritički sudovi o djelima i piscima. Vremenska distanca rjeđe pretpostavlja izbjegavanje govora, a češće potrebu da se povijesnim proglasi ono što uistinu može biti povijesno. Nije naime uvijek lako procijeniti vrijednost novog djela. Francuzi su primjerice Flaubertovu „Madame Bovary“ najprije tretirali trivijalnim romanom – trebalo je pedesetak godina da taj roman uđe u književni kanon. U nas su među ostalim naknadno ‘otkriveni’ Janko Polić Kamov i Marija Jurić Zagorka.
U knjizi pišete o periodu između 1970. i 2010. godine. Zašto ste se odlučili upravo za to razdoblje i za dekadnu logiku prikazivanja?
_ Pogledate li postojeće književnopovijesne sinteze, pa i čitanke, opazit ćete da ih većina upravo sedamdesetih gubi dah, tj. da informacije o novijoj književnosti postaju ćudljive i nesustavne. To nedvojbeno govori o eroziji statusa književnosti u našem društvu, možda i o liniji manjeg otpora kod stručnjaka. Htio sam oblikovati što sustavniji narativ o tom razdoblju. Dekadna logika prikazivanja učinila mi se podesnom zbog toga što je uvriježena u hrvatskoj književnoj historiografiji, ali i zbog toga što se i karakter književnosti i njezin kontekst primjetno mijenjaju iz desetljeća u desetljeće.
U tom su razdoblju Hrvatsku zadesile burne promjene. Je li umjetnost, a onda i književnost profitirala zbog tih dramatičnih događaja?
_ Promjene su doista bile burne. Hrvatsko je društvo proživjelo tranziciju iz socijalističkoga u kapitalistički model, iz planske u tržišnu privredu, dramatični rat u kojemu je izborena državnopravna nezavisnost, najposlije milenijski bug i spektakularizaciju života u svim područjima. Pisci su na svoj način – nedoslovno i artistički – reagirali na te promjene. Oni su promišljali fenomene u rasponu od tzv. hrvatske šutnje do reklame. U poetičkom smislu prevaljen je put od modernističke preko postmodernističke do neorealističke paradigme, a u tehničkom od nalivpera preko pisaćeg stroja do dodira prsta s digitalnim sučeljem.
Traje li hrvatska šutnja koja je obilježila sedamdesete i do danas?
_ Ne bih rekao. Radikalna represija koja je poslije Hrvatskog proljeća primijenjena prema njegovim vođama i brojnim intelektualcima imala je razorne posljedice po razvoj našeg društva u sedamdesetima, posljedično i u osamdesetima. Osjetljive su se teme prešućivale, otvarane su s krajnjim oprezom i kasnije nego što bi bilo očekivano. To je dakako utjecalo i na književnost i njezin razvoj. Od devedesetih posve je promijenjena društvena paradigma. Ako se danas u sve većoj kakofoniji glasova i može govoriti o hrvatskoj šutnji, njezini su korijeni prilično drukčiji. Ili možda šutimo iz navike?
Koliko je masovna pop kultura utjecala i na hrvatsku literaturu i njene kanone? Iliti, zavređuje li Džoni Štulić mjesto u hrvatskoj lektiri?
_ Kraj sedamdesetih i osamdesete nedvojbeno je vrijeme međuprožimanja književnosti i popkulturnih umjetničkih praksi, ponajprije glazbe, stripa, fotografije, performansa i filma. Tadašnja je umjetnost doista intermedijalna. Štulić je u tom kontekstu jedan od najmarkantnijih stvaralaca. Njegovi angažirani stihovi, čak i kada ih se samo čita, zadržavaju urotničku snagu i djeluju autentično. On je nedvojbeno pridonio i uspostavljanju djelomice drukčije lirske retorike u pjesnika koji se tada javljaju u omladinskom tisku ili časopisu Quorum. Treba li Štulić biti u lektiri? Ja bih ga svakako uvrstio, jer ima važno mjesto u mom literarnom imaginariju. To bi manje bila usluga njemu, a više vjerodostojna gesta prema razdoblju u kojemu je djelovao i u kojemu smo živjeli.
Zašto mislite da je Bijelom knjigom Partija signalizirala da je ostala bez teksta? Je li taj zbornik bio metaforička bijela zastava pred ushuktalim nacionalizmom?
_ U osamdesetima, poslije Titove smrti, Partija se pred očima javnosti urušavala iznutra. Nestalo je čak i privida jedinstva, ideološka su neslaganja izašla na vidjelo, a kriza rukovođenja postala je vidljiva golim okom. Sve je to i nehotice dovelo do širenja prostora slobode koji su obilato koristili pisci, novinari, intelektualci i umjetnici svih vrsta. S jedne strane otvarale su se tabu teme i govorilo o stidnim mjestima jugoslavenskog socijalizma (npr. Goli otok, Informbiro), a s druge sve glasnije su artikulirane nacionalističke paradigme. Poljuljana je Partija doslovce ostala bez teksta. Njezin novogovor, koji je godinama građen, izgubio je značenje, nitko ga više nije ozbiljno slušao niti ga se itko plašio. Bijela knjiga, koja je htjela upozoriti na ideološka zastranjenja i nacionalizam intelektualaca i umjetnika, ograničila se na citiranje i podcrtavanje sumnjivih stavova. Kritika se tako svela na tipografske signale. Partijski cenzori više nisu nalazili svojih riječi kojima bi ocijenili i stigmatizirali citirano. Očito ni sami više nisu vjerovali u jezik koji su stvorili.
Za devedesete kažete da ih je lakše voljeti iz daljine. Zašto?
_ Posegnuo sam zapravo za citatom. Naime naš veliki pjesnik i domoljub Boris Maruna, pet-šest godina nakon povratka iz emigracije, objavljuje pjesničku zbirku „Bilo je lakše voljeti te iz daljine“. Adresat te poruke je naravno domovina. Mislim da ne treba posebno pojašnjavati da je stvarnost devedesetih bila teška i traumatična, da je prvu polovicu tog desetljeća obilježio rat, a drugu ozbiljna kriza, da je to bilo vrijeme puno izazova. Upravo se tada književnost najviše približila logici svjedočenja i komentara pri čemu su ozbiljno dovedene u pitanje granice između literature, novinarstva i publicistike. Sjetimo se samo diskurzivnog karaktera tekstova Siniše Glavaševića, Alenke Mirković, Stanka Andrića, Miljenka Jergovića ili Viktora Ivančića. Trebalo je proći stanovito vrijeme da mirno sagledamo što su nam devedesete uzele, a što donijele. Doista ih je lakše voljeti iz daljine.
Tvrdite da su autori većine knjiga izašlih u devedesetima o razlikama između hrvatskoga i srpskog jezika bili amateri. A što su radili profesionalci?
_ Proučavali su jezik. A što bi drugo? Dapače, izrađivali su i rječnike. Vladimir Anić je upravo 1991. objavio jednosveščani “Rječnik hrvatskoga jezika”, prvi takav uopće. Potkraj devedesetih Leksikografski je zavod objavio i svoj “Rječnik hrvatskoga jezika”. Ta su dva leksikografska kapitalca značajno unaprijedila jezičnu kulturu u nas ponudivši hrvatskim govornicima cjelovitu informaciju o leksičkom blagu našega jezika i tako ga posredno potičući da taj jezik slobodno i kreativno upotrebljava.
Prvu dekadu 21. stoljeća vidite kao zasljepljujući izlog kasnoga kapitalizma, pa spominjete da smo i generala Gotovinu utrpali u reklamne slogane te da je i čitani Ante Tomić napisao roman u kojem reklamira Podravku? Zar nam kao većinskoj katoličkoj zemlji više ništa nije sveto?
_ Ne mislim da se tu radi o svetogrđu nego o globalnom fenomenu koji pokazuje smjer u kojemu se razvija civilizacija kojoj pripadamo. Govoreći o prvom desetljeću našeg stoljeća nastojao sam među ostalim upozoriti na sveprisutnost reklame. Reklama nas je davno uvjerila da imamo potrebe za stvarima koje nam nekad nisu trebale. Reklama je preplavila medije, dapače oglašivači nedvojbeno utječu na tip, karakter i oblik informacija koje nam se serviraju. Oglašivački jezik svojedobno je oponašao literarnu retoriku, rabio književne formule ili citirao svima poznate stihove. Danas se taj jezik prometnuo u vladajući govorni idiom, na nj se često ugledaju obični ljudi, novinari, političari, znanstvenici, pisci. Razmislimo li samo malo, sjetit ćemo se primjerice da smo u barem jednoj situaciji parafrazirali slogan „Bilo kuda, Kiki svuda“. Ili koji drugi. Kada je riječ o generalu Gotovini, dok je on još bio u bijegu, jedan je zagrebački grafiter poručio odgovornima: „NE PLAĆAJTE GOTOVINOM. UZMITE MASTERCARD“. Takvo parafraziranje reklamnog jezika zorno svjedoči o njegovu prestižu. Reklama nezaustavljivo ulazi u prostor kulture, pa i književnosti, dapače usmjerava i limitira kreaciju. Na početku našeg stoljeća pojavila se kritična masa tekstova hrvatskih pisaca u kojima oglašivački jezik i oglašivačka logika zauzimaju važnu ulogu. O tome ne bih govorio u kategorijama dobro-loše. To je jednostavno tako, to je znak vremena s kojim se jednostavno treba suočiti.
Zašto Hrvati vole kratku priču? Je li to i generacijska priča?
_ Ne bih rekao da hrvatski čitatelji više vole kratku priču od drugih. Postoje doduše razdoblja koja joj pogoduju i u kojima ona izlazi iz debele sjene romana. To su možda razdoblja u kojima je roman u krizi, u kojima nestaje jedinstvena slika svijeta i koja karakterizira sinkretizam pojava i eklektičko mišljenje. Iako se u hrvatskoj književnosti razvija od 19. stoljeća, kratka je priča postala dominantni prozni žanr u osamdesetim i devedesetim godinama 20. stoljeća. U osamdesetima ona je postmodernistička, što znači konceptualna, ludična, počesto u bliskim odnosima s različitim oblicima popularne kulture. Autori takvih priča su primjerice Davor Slamnig, Edo Popović, Stanislav Habjan, Karmen Clein ili Boris Gregorić. U devedesetima kratka je priča tekst koji tematizira zbilju, umjesto formalnih atrakcija u prvi plan izbijaju tradicionalna fabula i kritička mimeza zbilje. Autori takvih priča su Miljenko Jergović, Zoran Ferić, Dalibor Šimpraga ili Robert Perišić. Generacije pisaca u ta dva desetljeća doista su znatno obogatile naš prozni minimalizam. Kratka je forma vjerojatno konvenirala popkulturnoj opuštenosti i svojevrsnoj dekadenciji osamdesetih, potrebi za trenutačnom reakcijom u devedesetima, a može se braniti i teza da se dio autora pisanjem kratkih priča pripremao za formu dugog daha – roman. Naime većina minimalista iz devedesetih na početku našeg stoljeća objavljuje romane.
Vaš je “Rječnik stilskih figura” jedan od rijetkih hrvatskih znanstvenih bestselera. Jeste li ga napisali zbog akademskog statusa i (zasluženog) mjesta u HAZU, zbog honorara ili zbog intelektualnog idealizma?
_ Duboko vjerujem da se stručnjaci bave stvarima iz stručnih pobuda, tj. iz interesa za same stvari. U slučaju mog “Rječnika stilskih figura”, sve je, barem meni, kristalno jasno: moja struka je stilistika, a jedna od velikih stilističkih tema je figurativnost. Budući da je u nas jedini sustavni opis figura bio onaj Luke Zime iz 1880. godine, odlučio sam klasični antički nauk o figurama izložiti iz suvremene perspektive. U knjizi sam ponudio prilagođenu klasifikaciju figura, opise oko 160 različitih retoričkih postupaka, obilje primjera iz literature, publicistike, medija, reklame, stripa, vizualnih umjetnosti. Tom sam se temom bavio više od deset godina – ona me posve zaokupljala, ispunjavala i veselila. Užitak rada na “Rječniku” ništa ne bi moglo zamijeniti.
Tko od hrvatskih političara najbolje pliva u retoričkoj disciplini?
_ Budući da u nas već ima dosta komunikacijskih stručnjaka, radije ne bih isticao svoje favorite. Ipak, načelno mi se čini da je u hrvatskoj politici veoma malo kompletnih govornika. Pod kompletnim govornikom podrazumijevam osobu koja jasno i logično artikulira svoja stajališta i ideje, ali koja pritom ima izgrađen moralni i ideološki profil od kojeg ni u jednoj prigodi bitno ne odstupa. Među našim političarima ima različitih likova – od solidnih retora i pristojnih demagoga preko slatkorječivih prevrtljivaca do galamdžija i redikula. Na prste jedne ruke stali bi oni koji ispunjavaju drevne kriterije dobroga govornika, među inim: da je govornik čestit čovjek, da govori razgovjetno, da je kreativan, da izvrsno poznaje gramatiku i književnost te da pomno njeguje svoj stil. Naši političari prečesto se nažalost bave umijećem proturječenja pod svaku cijenu i blagoglagoljivim prešućivanjem odgovora na neugodna pitanja. Dramatičan je razmak između njihovih riječi i njihova djelovanja.
Koliko je piscu uopće važno tko je na vlasti – drug Tito, general Franjo Tuđman ili gospođa Kolinda Grabar Kitarović?
_ Svima je, pa i piscima, važno u kakvu kontekstu žive i rade. Ako se pisac osjeća dobro i slobodno, dio tog osjećaja ući će u njegov tekst, čak i bez njegove namjere, čak i u trenucima kada ga imaginacija odvede daleko izvan zbilje. Brojni su načini pozicioniranja pisaca prema politici. Postoje pisci koji se osjećaju kao savjest društva, koji pišu angažiranu literaturu ili se angažiraju kao intelektualci sa stavom. Njima su vlast i vlastodršci uvijek u fokusu interesa. Postoje pisci koji koketiraju s politikom, koji u nekim slučajevima i sami postaju dio vlasti. Oni kadšto političku promidžbu oblače u literarno ruho. Itd. Ako se pogleda s druge strane, ni vlastodršci nisu imuni na pisce i pisanu riječ. Sjetimo se samo biblioteke tekstova o Josipu Brozu Titu. Nastanku te biblioteke pridonijeli su uglavnom neknjiževni razlozi – intenzivna promidžba, naruždba, dodvorništvo, brojni likrativni natječaji, obvezne školske zadaće i sl.
Jeste li kao nogometni fan i osoba koja posebno voli i prati francuski nogomet otišli i osobno na koju utakmicu na protekli EURO? I jeste li plakali kada je Francuska izgubila od Portugala?
_ Niti sam bio na prvenstvu niti sam pustio suzu za Francuzima. Prvenstvo sam dosta uporno, na trenutke mazohistički, pratio sam, na televiziji, u svom dnevnom boravku. Zašto mazohistički? Pa jednostavno zbog toga što smo bili svjedoci dominacije obrambenog nogometa, destrukcija igre bila je puno uspješnija od kreacije. Možda sam nepopravljivi romantičar, ali nogomet koji smo gledali bio je prilično dosadan. U takvoj situaciji pobjeda Portugala posve je logičan ishod. Jedina utakmica u kojoj sam (kao i mnogi) uistinu uživao bila je ona između Islanda i Engleske. Ta nas je nogometna verzija priče o Davidu i Golijatu podsjetila zašto zapravo volimo tu igru.
Vi ste profesor na Filozofskom fakultetu, pjesnik, uređivali ste časopise i emisije Trećeg programa Hrvatskog radija, bili lektor na Sorboni, vodili Zagrebačku slavističku školu. Koji vam se od tih angažmana ipak najviše dopada?
_ Teško Vam mogu odgovoriti na to pitanje. Imao sam sreću raditi stvari koje volim. Svaka od uloga koju ste spomenuli nosi svoje izazove i užitke. Budući da se svi moji angažmani posredno ili neposredno tiču jezika i književnosti, uvijek sam pazio da ne brkam različite uloge. Ne čini mi se naime dobrodošlim da primjerice u moje predavanje prodre zainteresirani pjesnik jer to bi bila nepristojna privatizacija i zloporaba pozicije.
Možete li se vidjeti na mjestu ministra kulture ili pak njegovog pomoćnika za knjigu?
_ Ni pod razno!
posebno mi se sviđa mišljenje o štuliću i o euru 2016.