Partizanske pjesme su narodne pjesme, rođene u trenucima velike patnje. Nose poruku slobode i bezvremenske su

Nakon što smo iz Slovenije doznali da će se partizanska pjesma upisati u njihov registar nematerijalne kulturne baštine, pitanje se našeg odnosa prema našoj antifašističkoj baštini ponovno potegnulo i u Hrvatskoj. No, riječima ministrice kulture i medija Nine Obuljen Koržinek, "za razliku od Slovenije u kojoj djeluju zborovi, a organiziraju se i festivali posvećeni partizanskim pjesmama, iz nama dostupnih podataka možemo utvrditi da tradicija njegovanja partizanskih pjesama u Hrvatskoj ne postoji".

No, već čitavo desetljeće u Puli djeluje zbor Praksa, čiji repertoar čine upravo partizanske, antifašističke, revolucionarne, feminističke i druge borbene pjesme i koji taj izričaj itekako njeguje. Svoju desetu godišnjicu, Praksa, koja trenutačno broji dvanaest članica, proslavila je ovog proljeća, a o njihovoj smo misiji i viziji porazgovarali s voditeljicom zbora Ednom Strenja Jurcan.

Zbor Praksa ove godine proslavio je svoj deseti rođendan! Možete li mi ispričati kako je sve krenulo?

Svojedobni događaji u gradu, kao što je bio štrajk i otkazi u Glasu Istre, štrajk i propast Arena trikotaže te želja gradskih vlasti da se privatizira poluotok Muzil, natjerali su nas da se nađemo i odlučimo što možemo učiniti da se i naš glas čuje. Konkretno, inicirala sam formiranje zbora nakon štrajka radnika u Areni trikotaža, kada sam otpjevala "Sebben che siamo donne, paura non abbiamo" ('Iako smo žene, ne bojimo se'), talijansku pjesmu iz 19. stoljeća, simbol pobune poljoprivrednih radnica protiv njihovih šefova.

Mislim da je pjesma jako snažan i prodoran medij za emancipaciju svih nas koji smo pogođeni trenutačnom ekonomskom i političkom situacijom. To smo i same doživjele kada smo ispred raznih publika diljem Hrvatske i Europe doživjele zajedništvo koje samo pjesma može stvoriti. Jedna od stvari u našem repertoaru je španjolska anarhistička pjesma "Ay Carmela", koja u Rundekovu prepjevu romantičarski progovara "gdje se ova pjesma čuje, tamo srce pobjeđuje". Svjesne smo da se samo pjevanjem neće promijeniti ova situacija, ali nadamo se da ćemo ponosno pjevati nove pjesme promjene koja će uslijediti.

Koje su vam u posljednjih deset godina bile najveće radosti i najljepši nastupi, a koji najveći izazovi koje ste morali prebroditi?

Svi su nam nastupi dragi, u smislu da ove pjesme jako emotivno djeluju na nas dok ih izvodimo i na publiku. Često smo doživjele da nakon nastupa, netko iz publike nas pričeka sa strane sa suzama u očima i zagrli nas. Tad znamo da ima smisla to što radimo. Što se izazova tiče, jedini je izazov ne biti povezani ni s jednom političkom strankom te promovirati antifašizam kao stil života, a ne političku opciju.

Kako rad zbora Praksa izgleda "u praksi" – pročitala sam da ste samoorganizirane i same se financirate?

Tako je. Zbor trenutačno broji dvanaest članica i velika većina naših akcija i putovanja bila samofinancirana, odnosno, honorare zbora spremamo te, kad nam je potrebno, iskoristimo taj novac za ono što nam je u tom trenutku potrebno. Pomoć smo tražile za organizaciju Festivala pjesme otpora u povodu deset godina rada zbora jer je trošak za ovako velik međunarodni festival nešto što same ne bismo nikad mogle izdržati te ovim putem zahvaljujem svima koji su nam pomogli.

Koliko pjesama imate u repertoaru i koje su neke od njih?

U repertoaru zbora imamo nekih osamdesetak pjesama, a sam repertoar čine partizanske i druge borbene pjesme: francuske revolucionarne, pjesme iz Španjolskog građanskog rata, pjesme talijanskih radnica. Različite pjesme koje imaju veze s radničkim, ljudskim i ženskim pravima i sve ih spaja poruka mira i antifašizam. Pjesma s početka ovog teksta nastala je između 1890. i 1914., a pjevale su je mondine, radnice u rižinim poljima duž rijeke Po. Njima je prije dvije godine zbor Praksa posvetio svoj drugi album "Praksa pjeva/canta le Mondine". Mondine su otpjevale i prvu verziju nezaboravljene "Bella Ciao".

Slovenija je partizanske pjesme upisala u registar svoje nematerijalne kulturne baštine, no u Hrvatskoj se takvo što neće skoro dogoditi. Kako komentirate izjavu ministrice da se u Hrvatskoj ta tradicija ne njeguje?

Mislim da je ovdje bitno napomenuti da Slovenija nije prošla rat kao i Hrvatska. Prema tome, logično je da je u Hrvatskoj tradicija njegovanja takvih pjesama naprasno prekinuta. Takve pjesme su doslovno bile zabranjene dugi niz godina jer ih se povezivalo s Jugoslavijom i u tom trenutku to nije bilo prihvatljivo.

Smatram da nije bitno koliko duga je tradicija njegovanja tih pjesama i koliko zborova pjeva te pjesme nego poruka koju te pjesme prenose. To su narodne pjesme. Pjesme koje su se rodile u trenucima velike patnje za naše ljude. Smatram da to ne bi trebalo imati manju vrijednost isključivo jer mali broj zborova takve pjesme ima u repertoaru. No treba napomenuti da su zborovi diljem Hrvatske malo po malo počeli vraćati te pjesme u svoje repertoare, jer osim što imaju emotivnu vrijednost, svi naši najpoznatiji kompozitori (Devčić, Tijardović, Karakaš...) radili su zborske aranžmane za te pjesme tako da imaju i veliku umjetničku vrijednost.

Pjesma je oduvijek bila medij koji ujedinjuje. Dopire do ljudi, njihova uma i, što je puno bitnije, do njihova srca. Kao voditeljicu zbora Praksa znaju me pitati zašto pjevamo partizanske pjesme kad partizani više ne postoje. Nije poanta u tome da pjevamo te pjesme kako bismo aktualizirali sam tekst pjesme. Te pjesme nose poruku slobode i antifašizma, i u tome leži njihova ljepota i privlačnost. Bez obzira na to što je od njihova nastanka prošlo 80 godina, te pjesme i dalje nose te poruke. Bezvremenske su. Uza sve zabrane njihova izvođenja i progona ljudi koji su ih napisali ili ispjevali, činjenica da su opstale do današnjih dana najbolje svjedoči o tome koliko su neophodne i koliko veliku povijesnu i emocionalnu vrijednost imaju.

Koliko kod nas uopće postoji zborova koji pjevaju takve pjesme?

Osim Prakse, imamo i Le zbor iz Zagreba, te zbor Prosvjeta iz Splita, no kako sam malo prije napomenula, zborovi diljem Hrvatske malo su po malo počeli vraćati te pjesme u svoje repertoare, što me jako veseli.

Sa zborom ste nastupali diljem regije i Europe. Koje su, iz vašeg iskustva, razlike u odnosu prema antifašističkom nasljeđu i pjesmama između Hrvatske i drugih zemalja u kojima ste imali priliku boraviti ili nastupati?

Gdje god smo nastupale, imale smo veliku podršku publike. Smatram da se ustvari svugdje antifašizam prihvaća kao svjetonazor, kao način života. Problem je što se u Hrvatskoj poistovjećuje s komunizmom i to onda stvara otpor.

Jeste li ikada, zbog svog repertoara, ovdje ili drugdje, doživjeli neugodnosti?

Biram pjesme koje u sebi ne spominju Tita, partiju, komunizam. Jedan broj ljudi ima tendenciju obilježiti nas kao "komuniste" ili "jugonostalgičare". No, mi nismo ni jedno ni drugo. Mi smo antifašisti. I pjevamo antifašističke pjesme. Ne samo iz razdoblja Drugog svjetskog rata i Jugoslavije, nego iz različitih razdoblja i iz različitih država – talijanske i francuske radničke pjesme, pjesme iz Španjolskog građanskog rata… Ne pjevamo samo revolucionarne pjesme već i novije, primjerice, "Sejmene" Haustora, "Nebo" Električnog orgazma, "Vjernog psa" Termita, Francijevu "Addio Pola"… Kakogod, smatramo da bi svatko trebao iskoristiti ono što najbolje zna raditi kako bi se pokušalo nešto promijeniti u ovakvom pasivnom i uplašenom društvu.

Ove godine trebao bi biti objavljen i "ZBORnik PRAKSA" – što mi o njemu možete reći?

U povodu deset godina zbora Praksa, želja mi je bila da objavimo i novu pjesmaricu. Prva je bila iz zadrugarske radinosti 2016., a ova pjesmarica, odnosno zbornik objavljuju u suizdanju Centar za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma (CKPIS) pulskog Sveučilišta Jurja Dobrile i Institut za kulturalne studije i studije sjećanja Znanstveno-istraživačkog centra SAZU u Ljubljani. Nadam se da će biti objavljen do kraja ove godine. Prvi dio sastavljen je od sedam znanstvenih radova koji pristupaju aktivističkom pjevanju iz različitih kuteva. Drugi dio je pjesmarica zbora Praksa sa šezdesetak pjesama iz našeg repertoara. Urednice zbornika su Ana Hofman i Lada Duraković. Pjesmarica sadrži šezdesetak pjesama s repertoara zbora Praksa, postavljenih u kontekst njihova nastanka i moj kratak osvrt na ulogu pojedinih pjesama u različitim angažmanima zbora. Uz tekstove pjesama su priloženi i QR kodovi, odnosno linkovi na izvedbe, što će čitateljima omogućiti da se s njima upoznaju i pjevaju ih.

Gdje ćemo sljedeće moći čuti nastup zbora Praksa?

Moći ćete nas ćuti na koncertu koji ćemo organizirati u povodu promocije Zbornika te spremamo i treći album "Borba u pjesmama Nella Milottija". On je, osim sakralnog i klasičnog opusa, imao jednu drugu, manje popularnu nišu: skladao je i pisao zborske aranžmane za borbene pjesme. Primjerice, napisao je aranžman za poznatu "Po šumama i gorama" koja se pjevala i na talijanskom, "Per montagne e verdi piani". Pjesme iz tog opusa se, nažalost, ne pjevaju nigdje, a zbor Praksa ih želi ponovno oživjeti i zabilježiti.