Okej, rokeri su zaduženi za pjevanje, sviranje i skladanje; jedni to rade bolje, a drugi lošije. No u pozadini te banalne i samorazumljive konstatacije provlači se vječito pitanje: znaju li barem neki od tih “pjesnika ulice” doista pisati i može li se njihov književnički dar vrednovati općim mjerilima? I kakve natjecateljske šanse njihova djela imaju ako ih ubacimo u konkurenciju s “pravim” piscima – onima kojima je to osnovno i jedino zanimanje? Takve je dileme ovih dana djelomice riješila legendarna newyorška proto-punk rockerica Patti Smith, čija je sjajna autobiografska knjiga Just Kids upravo osvojila prestižnu američku Nacionalnu književnu nagradu u kategoriji publicistike. Nema sumnje da je nagrada završila u pravim rukama; uz izuzetak briljantnih Dylanovih “Kronika”, teško da ćete naići na dojmljivije rock and roll memoare, barem u posljednjih desetak-petnaestak godina. No to nisu samo rock-memoari. Iako je beskompromisni duh rocka utisnut u svaku njenu stranicu, to je ponajprije knjiga o nesebičnoj ljubavi. Ali i fino sročeno ljubavno pismo boemskom New Yorku kakvog više ne poznajemo.
Iskustvo govori da je ono što volimo nazivati ljubavlju nerijetko ograničeno rokom trajanja i da taj uzvišeni osjećaj samo ponekad traje doživotno, slično kao i prijateljstva. A upravo o jednoj takvoj duhovnoj vjernosti do groba – nažalost u doslovnom smislu – govori Patti Smith. Njena srodna duša je Robert Mapplethorpe koji će kasnije izrasti u svjetski priznatog art-fotografa. Kao u scenariju kakvog romantičnog filma, njih se dvoje upoznaju 1967. godine, posve slučajno, nakon što je u New York City ona doputovala iz Jerseya s nekoliko tek osnovnih materijalnih stvari, ali odlučna da pronađe sebe i umjetnicu u sebi. Jednako mlad i jednako siromašan, Robert je pak bio “umjetnik njenog života”, njena romantična spona sa svijetom za kojim je tragala. S neistraženim svemirom iza čijih je odškrinutih vrata čekalo novo i neistraženo područje.
Život u slavnom hotelu Chelsea
“Živjela sam u svijetu svojih knjiga od kojih je većina bila napisana u devetnaestom stoljeću. Premda sam bila pripremna da – dok ne pronađem kakav posao – spavam na klupama, u podzemnoj i na grobljima, ipak nisam bila spremna na glad koja me neprestano mučila. Bila sam mršavo stvorenje ubrzanog metabolizma i jakog apetita.” Preživjela je, najprije sama, pa s Robertom, a u središnjem dijelu knjige oslikan je njihov život u slavnom hotelu Chelsea kao tadašnjem epicentru svjetske rokersko-umjetničke elite. Ondje su se događali susreti što će promijeniti njihove živote. “Za stolom slijeva Janis Joplin zabavljala je svoj bend. Krajnje desno – Grace Slick i Jefferson Airplane zajedno s članovima grupe Country Joe and the Fish. Za posljednjim stolom, onim do vrata, sjedio je Jimi Hendrix koji je jeo pognute glave i sa šeširom na glavi, u društvu plavuše smještene nasuprot. Glazbenici su bili posvuda (...). Zastala sam zadivljena, no nisam se osjećala poput uljeza.”
Naravno, rock je bio njena jednako važna opsesija. Opčinjeno je slušala Blonde on Blonde i prevrnula čitavu Philadelphiju da nabavi šal kakav je Dylan nosio na omotnici tog remek-djela; idolizirala je Jima Morrisona i Rolling Stonese i oponašala Keitha Richardsa i njegovu “androgenu” frizuru s kojom je početkom 70-ih izazvala pravu revoluciju u notornom klubu Max’s, među pomodnim Warholovim sljedbenicima. “Netko me pitao jesam li androgena. Pitala sam ih što im to znači. ‘Znaš, kao Mick Jagger’. Zaključila sam da to onda mora biti cool.” Igra sudbine htjela je da priča o isprepletenim putovima dviju srodnih duša eksplodira u prostornom i vremenskom epicentru onodobne kontrakulturne revolucije, od kojih su Jimi, Janis, Andy Warhol, Bob Dylan i Allen Ginsberg tek neki. Robertu i njoj s vremenom se putovi razilaze, početna se romansa topi kada on u sebi otkriva homoseksualne sklonosti; ona započinje veze s drugim muškarcima poput Sama Sheparda, a s jednim, Fredom “Sonic” Smithom, ostat će do kraja. No ona i Robert ostaju neraskidivo povezani u međusobnom odnosu zasnovanom na osjećaju beskrajne prijateljske odanosti. “Naši su se životi kretali takvom brzinom da smo stvari samo pustili neka teku.”
Homoerotikom šokirao Ameriku
Potom su snovi postali stvarnost: najprije ona postaje slavna rock glazbenica čije pjesme (led je probio globalni hit napisan u suradnji s Bruceom Springsteenom, “Because The Night”) i beskompromisni stavovi osvajaju svijet. “Isus je umro za nečije grijehe/ ali ne moje” – stihovi što otvaraju prvu pjesmu s njenog prvog albuma Horses, s jednako upečatljivom Mapplethorpeovom fotografijom na naslovnici, među najprovokativnijim su rock’n’roll poklicima u povijesti popularne glazbe. Istovremeno, uz emotivno-financijsku podršku mecene Sama Wagstaffa, on se razvija u uglednog vizualnog umjetnika čiji homoerotizirani radovi šokiraju puritansku Ameriku. Nije loše za momka odgojenog u strogoj katoličkoj obitelji.
Just Kids je elegična, detaljno ispričana i poetizirana storija o dvoje ljudi koji se s margina društva, u kratkom roku i zahvaljujući vlastitim talentima, spektakularno premještaju u epicentar zbivanja, pod svjetla reflektora gdje su ostali do danas. Doduše, Mapplethorpe samo kroz svoju umjetničku ostavštinu, jer 1989. umire od AIDS-a, dok Patti Smith, jednako cijenjena kao nekad, ostaje s nama da iz prve ruke svjedoči o vremenima kada su ljudi živjeli i umirali za umjetnost, ma koliko to danas patetično zvučalo.
Postoje li, dakle, rokeri, čija djela mogu konkurirati “pravim” književnim facama? Nakon knjige Just Kids, čiji se hrvatski prijevod očekuje se za koji mjesec, pitanje postaje suvišno.
vjerojatno ću biti jedni komentator na ovu temu jer P.Smith je ime koje većini Hrvata ne znači ništa,ali voljela bih kada bi netko potaknut ovim člankom kliknuo na koji nastup njen iz rane faze,pa da vidi što je hrabrost i energija istinske rock heroine,punk mame Patty.lady Gaga,madona i slične su male bebe po pitanju provokacije i šokiranja publike,Patty je to radila bolje.obožavam je.