Bila je kasna 2004. ili rana 2005. godina kada me kao klinku koju je poznavala s Motovuna redateljica Dana Budisavljević pozvala da pomognem pokrenuti jednu novu festivalsku priču. U vrijeme u kojem u kinima nije bilo mjesta za dokumentarce, Nenad Puhovski i njegov Factum pripremali su prvi ZagrebDox.
U to vrijeme festivali su odisali atmosferom slobode i pankerštine, a Nenad Puhovski, poslovično nesklon tulumarenju, na prvom je Doxu naglasak uporno vraćao na filmove. Možda baš zato, do danas se sjećam nekih od naslova koje smo te godine igrali. Na tom prvom Doxu s producentom Oliverom Sertićem radila sam u uredu za odnose s javnošću, usmjeravajući kamere prema festivalskim gostima i preporučujući filmove koji se ne smiju propustiti. Već godinu kasnije, na festival sam se vratila s iskaznicom Večernjeg lista.
Moj odnos sa ZagrebDoxom kroz godine je varirao, kao i moje uloge na njemu: od volonterskog, preko novinarskog, jedno vrijeme i predselekcijskog posla, festival sam promatrala izvana i iznutra, a prošloga vikenda kao članica međunarodnog žirija filmskih kritičara FIPRESCI gledala sam kako se otvara dvadeseti put.
U tih dvadeset godina ZagrebDox prešao je ogroman put, od gotovo gerilske manifestacije koja je gledateljima objašnjavala da dokumentarci nisu samo oni o životinjama do jednog od najuglednijih i najvećih dokumentarnih festivala u Europi, na kojem se svake godine prikazuju stotine filmova koji nam donose priče iz najudaljenijih krajeva svijeta, nasmijavaju nas i rastužuju, testiraju naša uvjerenja i prokazuju goruće probleme današnjice.
S obzirom na politički usijan predizborni period, ali i nikad gore razine populizma i političke bahatosti, za otvorenje jubilarnog festivala Puhovski i njegov tim odabrali su "Nasmijanu Gruziju", samo naoko smiješan film o pat-poziciji u kojoj su gruzijski izbori 2013. godine ostavili najsiromašnije građane te zemlje.
Vjerovali ili ne, ovo je istinita priča: tadašnji gruzijski predsjednik Mikheil "Miša" Saakashvili u utrku za treći mandat krenuo je nevjerojatnim obećanjem – svima koji si to ne mogu priuštiti država će pokloniti hollywoodski osmijeh! Mobilni timovi zubara i dentalnih tehničara razmiljeli su se ruralnim sredinama nudeći transformaciju iz snova. U istom danu ljudima su vadili po dva, tri, nekima i petnaest zuba, obećavajući da će nakon izbora svi dobiti gebise. No kada su bezubi ljudi došli po svoje, rečeno im je da je Miša izgubio izbore i da više nitko nema vremena za njih.
Bez ponosa, zuba i sredstava da ih vrate, nasamareni gruzijski građani otvorili su se redatelju Gimilianiju Sakartvelu. Autor filma "Nasmijana Gruzija" snimao ih je u periodu idućih izbora, pokazujući sve ekstreme izgubljenih iluzija i nadanja zbog kojih su njegovi junaci i dalje podložni manipulaciji i političkim lažima. A kao u pravom teatru apsurda, tu su i televizijski lešinari, koji od njihove tragedije pokušavaju napraviti reality show.
Iako su mogli odabrati bilo koji veseliji film, vrijednost ovog poteza ZagrebDoxa bila je gledati brojne političare koji su u jeku kampanje došli na otvaranje festivala, a suočili se s najcrnjim naličjem svojega posla. Neki od njih u početku su se zajedno s publikom smijali nekim dalekim, bezubim ljudima, a potom sve dublje tonuli u stolicu, poraženi vlastitim postupcima.
Gruzijski poučak jasno nam kaže: pazite koga birate jer biste mogli ostati bez zuba. A nakon izbora, navratite do ZagrebDoxa, u čijem je bogatom programu teže zaokružiti pogrešan film.