Pedeset godina nezaustavljivih Rolling Stonesa

Prije točno pola stoljeća, 12. srpnja 1962., na pozornicu kluba Marquee, smještena na broju 165 u londonskom Oxford Streetu, prvi put popeo se bend najavljen kao The Rollin’ Stones. U nedavnom osvrtu na taj premijerni nastup njihov biograf Christopher Sandford rekonstruirao je kako su pomalo nervozni klinci, zaljubljenici u blues, odsvirali pedesetominutni set pred “osamdesetak muškaraca i tridesetak djevojaka”. Stonesi u to vrijeme još uvijek nisu svirali u standardnoj postavi – Watts i Wyman uključit će se poslije – ali neki od tadašnjih kritičara bili su skeptični. “Taj bend nema budućnosti”, glasio je komentar jednog od njih. Što se poslije dogodilo s kritičarom, nije poznato, ali priču o “bendu bez budućnosti” znaju svi.

Čak i tada, tijekom nesigurnih podrumskih početaka, Rolling Stonesi zračili su aurom rođenih zvijezda, punih samopouzdanja i spremnih na velike stvari. “U jednom trenutku shvatite da ste nakratko napustili planet i da ste nedodirljivi”, napisao je tim povodom Keith Richards. “Poletjeli ste jer svirate sa skupinom momaka koji žele raditi isto što i vi.” Točno pedeset godina poslije sve je spremno za rođendansku proslavu: Mick i Keith, Ronnie Wood i Charlie Watts (71 godina mu je tek!) pripremaju novi dokumentarac, objavljuje se knjiga odabranih fotografija, a govori se i o turneji ili barem o nekoliko odabranih, “ciljanih” nastupa. Slavlje će se protegnuti i na sljedeću godinu koja obilježava početak njihova diskografskog rođenja i prvog singla – obrade pjesme “Come On” Chucka Berryja.

Nesavršen i nezaobilazan opus

Vijest da se Rolling Stonesi kotrljaju toliko dugo zvuči fascinantno koliko i zastrašujuće – potonje uglavnom za njihove klevetnike. Kako su samo mogli dopustiti da stvari odu tako daleko? Zašto se nisu raspali još prije trideset i više godina, na kreativnim vrhuncima? Odgovor je sažet u odluci da ne treba prestati s onim što tebe i tvoju publiku najviše veseli, no svakome je odavno trebalo postati jasno da se ta žilava britanska rock and roll institucija nikada nije ponašala u skladu s tuđim očekivanjima i pravilima igre. “U osnovi”, objasnio je nekom zgodom njihov zloglasni gitarist, “Stonesi su se uvijek osjećali prognanicima: mi protiv ostatka svijeta. Svi se jebite.” Zvuči arogantno, iako čovjek samo želi poručiti sljedeće: “Živi smo i zbog toga se ne želimo nikome ispričavati”.

Naravno da su dani opasnog življenja i godine agilnog otpora establišmentu odavno prohujali. Iz faze “državnih neprijatelja broj 1” Stonesi su se najprije transformirali u najveću rock and roll grupu svih vremena, a potom u nezaobilaznu i utjecajnu pop-kulturnu činjenicu, u dobro podmazani stroj za obaranje financijskih rekorda i kičmu suvremenog rock mainstreama, još uvijek dovoljno čvrstu da izdrži teret nužnih kompromisa. Netko je izračunao da ukupan zbroj godina preživjelih članova iznosi 262. Premda svi, čak i oni bivši poput davno odbjeglog basista Billa Wymana, žive lagodnim životom multimilijunaša koji vjerojatno ni sami ne znaju odrediti koliko su “teški”, ono što ostaje nakon svođenja računa njihov je opus. Golem i nesavršen, ali neprocjenjivo važan, on i danas izaziva strahopoštovanje dvostruko mlađe konkurencije. Voljeli ih ili mrzili, svatko je svjestan da su Stonesi, s Beatlesima i Bobom Dylanom, u prevratničkom razdoblju šezdesetih redefinirali rock glazbu i suvremenu pop kulturu općenito.

Pogana sekusualnost

Pedantni biografi kažu da je pretpovijest benda započela 1960. susretom starih školskih prijatelja Jaggera i Richardsa na željezničkoj postaji u Dartfordu. Budući pjevač, tada još student London School Of Economics, očarao je budućeg gitarista pločama Chucka Berryja i Muddyja Watersa koje je toga dana nosio pod rukom. Da sve bude u duhu crnačke glazbe s Delte (ili Chicaga), ime sastava proizašlo je iz Watersove skladbe “Rollin’ Stone”, pa je grupa svoju prvotnu estetiku oblikovala svirajući američku crnačku glazbu za engleske klince. U svojim su redovima imali i Briana Jonesa, magnetski privlačnog multiinstrumentalista “s hrpom izvanbračne djece” i perfektnim njuhom za blues. Brian je za života bio simbol uklete, buntovne mladosti, a ostao je upamćen i kao prva žrtva mitskih rokerskih šezdesetih, jer je sa svega 27 godina – ubrzo nakon što su ga otpustili iz benda – završio na dnu svojeg bazena. Ostali su nastavili dalje i unajmili sjajnog Micka Taylora s kojim su postigli najblistavije trenutke u karijeri. Kada su stvari krenule nizbrdo, u postavu je upao Ronnie Wood, a Stonesi su postali “predsjedajući dio” svjetske rock aristokracije i polako se priklonili istom onom establišmentu kojemu su nekad pljuvali u lice. No vremena su se promijenila, a s njima se mijenjaju i Stonesi. Nepromijenjena je tek strast prema glazbi.

Složimo li se da je pop dvadesetog stoljeća – po posvećenosti obožavatelja i razini masovnosti – svojevrsna “sekularna religija”, onda beskonačni kolektivni život Stonesa svakako pruža najčvršći argument za tu tvrdnju. Kao da su izgrađeni od čelika, preživjeli su sve tehnološke skokove, kulturne mijene, radikalne društvene potrese – a u Richardsovu slučaju i padove s drveta i teško heroinsko ovisništvo – uplovivši u digitalno doba kao čudesan organizam s gotovo mitološkim obilježjima.

Želite li snimiti izvanserijski komad rock glazbe, tehnologija je, tvrde oni, najmanje važna. Iako su neprestano evoluirali i nisu zazirali od svakovrsnih pokusa, velike inovacije prepuštali su drugima. Ako su Beatlesi bili nasmiješeni, uredno odjeveni istraživači novog zvuka, a Dylan poetski genij koji je proširio vokabular rocka, glazba privlačno-ružnih Stonesa sadržavala je nepokolebljiv stav, zrno anarhije, raskalašenost i – najvažnije – mnogo otvorenih seksualnih aluzija. A tu poganu, stiliziranu seksualnost, prenesenu i u logotip s isplaženim jezikom, pomiješali su s rhythm and bluesom kao temeljnim sastojkom, a poslije i s country and westernom, soulom, gospelom, reggaeom, discom i ostalim idiomima potrebnim za održavanje razine uzbudljivosti. No Stonesi nisu bili tek puki čuvari blues i rock tradicije. Korijenske žanrove tumačili su na svoj način, nadograđivali ih i nerijetko nadmašivali vlastitim autorskim rukopisom, u izvanvremenskim zgodicima poput “Jumpin’ Jack Flash”, “Gimme Shelter”, “Wild Horses” ili “Tumbling Dice”, te u nizu manje poznatih dragulja, od “Moonlight Mile” do “All Down The Line”. Teško se sjetiti benda s ubitačnijim neprekinutim nizom gotovo savršenih albuma: u razdoblju od Beggar’s Banquet (1968.) do Exile On Main Street (1972.) Stonesi su doista zvučali poput nedodirljivih čudovišta. Poslije toga kakvoća isporučenog materijala nužno je opala, iako ne onoliko koliko sugeriraju površniji promatrači – primjerice, njihovo posljednje studijsko izdanje A Bigger Bang najbolji je album grupe u zadnjih trideset godina. No, to je ionako bilo svejedno: trajan učinak odavno je postignut i on se nije umanjivao ni u razdobljima ratova između Jaggera i Richardsa, kada se činilo kako je sve izgubilo smisao.

Pitate li ih do kada namjeravaju svirati, njihov uobičajeni odgovor vjerojatno će glasiti – dok grobar ne pokuca na vrata. I vjerojatno je upravo takav tvrdoglav stav presudno pridonio da i pola stoljeća nakon što su premijerno kročili u rock and roll arenu njihova priča djeluje ne samo srazmjerno zabavno nego još uvijek donekle opako, makar u metaforičkom ili pak korporativnom smislu.

Legendarni britanski kritičar Nick Kent u svojoj izvrsnoj knjizi eseja “Tamna strana rocka” vlastita iskustva iz druženja s bendom na jednoj od turneja sažeo je ovim riječima: “Ako se iz njihove glazbe od samih početaka pa do današnjih dana može uočiti prepoznatljiva poruka, ona se može svesti na to da je svijet čudnovato i okrutno mjesto; želite li na njemu ostaviti vlastiti trag a da pritom ne budete podmuklo uništeni, morate biti još nemilosrdniji u svojim postupcima. Ako je moj boravak na turneji s Zeppelinima bio nalik na putovanje s Džingis Kanom i njegovim momcima, a suradnja sa Sex Pistolsima usporediva s kakvim osuvremenjenim opisom družine tinejdžerskih lopova iz Olivera Twista, onda je druženje sa Stonesima izgledalo kao da ste se našli u društvu koje sliči križancu između kakva staroga engleskog gospodskog kluba i mafije. S njima je malo toga otprve sigurno i očito, pa ako ne znate čitati znakove ili postanete previše nemarni, oni će se prema vama odnositi kao da ne postojite. Ali uspijete li ostati u sedlu tog divljeg, ritajućeg konja dovoljno dugo da amortizirate sve njegove bjesomučne udarce, naći ćete se na najboljoj i najopakijoj vožnji kojoj se ikada možete nadati.“

Vožnja očito još uvijek traje. Malo je usporena, ali ipak...