Prije 50 godina britanski dizajner John Pache osmislio je poznati jezik Rolling Stonesa, zaštitni znak njihove tada osnovane diskografske etikete Rolling Stones Records, na kojoj je 23. travnja 1971. objavljen album Stonesa “Sticky Fingers”. Nije to bio samo odličan album i jedna od prvih nezavisnih diskografskih etiketa kakve su kasnije postale uobičajene, nego i logotip koji se smatra najpoznatijim zaštitnim znakom u povijesti popularne glazbe. Isti logotip zadnjih je desetljeća bezbroj puta vizualno modificiran i preuređivan u skladu s vremenima i novim pothvatima ili turnejama Stonesa, čak je završio i kao dizajn velikih pozornica nalik usnicama na koncertima 1978. i 2012.
Danas, u vrijeme predvidljivog i bezdušnog “kapitalizma” Stonesa postao je i simbol otvorene trke za profitom, kao i trademark njihove trgovine otvorene u londonskom Carnaby Streetu. No, kao što je i ta ulica u swinging Londonu šezdesetih imala sasvim drugačije značenje, tako su i Stonesi danas potpuno izgubili vezu s korijenima, ali ne i sa spomenutim jezikom. Sve skupa već je 1971. bio precizno dizajniran poslovni projekt kojim su Rolling Stonesi ušli u novu fazu rada u kojoj je veliki biznis postao važan sastojak njihove karijere kao i sama glazba, a protekom godina i važniji od glazbe. I karijera i biznis traju do danas pa nije teško zaključiti da se radilo o odluci koja je bitno utjecala na razvoj rock-industrije kao vrlo dohodovne poslovne grane. Zapravo se nije radilo samo o jeziku, već o naširoko isplaženoj Jaggerovoj “jezičini” javnosti, taktici koja traje i danas.
Ako slučajno niste primijetili, u 78. godini života pred nekoliko tjedana Mick Jagger je objavio novi singl “Easy Sleazy” u suradnji s Daveom Grohlom iz Foo Fightersa u kojem je u nekoliko minuta energičnog udara kao u najboljim danima pjesme “Respectable” uspio ugurati mnoge znakove vremena; od cjepiva i “Billa Gatesa u žilama” do ravne Zemlje, globalnog zatopljenja, duboke države, otkazanih turneja, nedostatka putovanja, TikToka, debljanja i previše virtualnih premijera i televizije.
No nekom čudnom igrom sudbine Mick Jagger još uvijek djeluje mlađahnije, a svakako mršavije od većine tri puta mlađe konkurencije. O suvremenicima ne moramo ni govoriti, pri čemu se fizički sve više “urušavajući” Keith Richards opet pokazuje zgodnim simbolom pokreta otpora, ali Jagger je taj čije su poslovne odluke i frontmenske sposobnosti, kao i disciplina i radišnost, još od 1971. predstavljale osnovni motor opstanka Rolling Stonesa sve do danas. Uostalom, bez obzira na povremene međusobne svađe, i sam Richards odavno je priznao da bez Jaggera Rolling Stonesi ne bi stigli daleko.
Pitanje je što bi bilo da se nije pojavila pandemija korone, kao što je i pitanje hoće li se od 2022. Rolling Stonesi uspjeti pozabaviti novim turnejama i slavljem 60 godina osnutka grupe, nakon što ih je COVID maknuo s pozornica zadnjih godina. Upravo tih 60 aktivnih godina odavno ih je ustoličilo kao najdugotrajniju aktivnu pojavu svjetskog šoubiznisa koja i danas, makar pojavnošću na bini, zadržava nekadašnje karakteristike. A temelji čitave te poslovne priče koja traje do danas udareni su baš 1971. godine s novom kompanijom i novim zaštitnim znakom.
Andy Warhol dizajnirao je atraktivan ovitak albuma “Sticky Fingers” s poznatim “ciferšlusom” kojim su “zatvorene” šezdesete godine, a Rolling Stonesi ušli u novu dekadu sa sasvim drugačijim poslovnim interesima. Warhol je luksuznim dizajnom simbolički ocrtao nadolazeće poglavlje rada premda se kao samostalna zvijezda pop-arta već 1967. pokazao na slično efektnom trodimenzionalnom zadatku unapređivanja dizajna ovitaka ploča, smislivši inovativan omot prvog albuma grupe Velvet Underground s poznatom naljepnicom žute banane, ispod koje se, ako ste odlijepili “koru”, krio ružičasti i provokativni falusni simbol.
Upravo je “Sticky Fingers” podjednako provokativnim dizajnom – s nabreklim muškim spolovilom koje se ocrtavalo u gaćicama na kartonu ispod ciferšlusa – ali i poslovnim odlukama poput selidbe članova grupe u Francusku radi izbjegavanja plaćanja golemih poreza u Velikoj Britaniji, označio razdjelnicu na kojoj se rock-kultura nakon pobunjeničkih šezdesetih ustoličila kao isplativ bankomat novim rock-zvijezdama u idućim dekadama koje, kako vidimo, traju sve do danas. Upravo u tako nagomilanom kontekstu povijesnog značenja, emocionalnih naslaga, aktualnih aktivnosti i vitalnosti krije se snaga Stonesa koji, čini se, prkose i prirodnim zakonima usprkos dubokim borama na licima, ali bez trbuha, sa zavidnom linijom i antigerijatrijskim koncertima. Ukratko, Rolling Stonesi su posljednji zajednički nazivnik mnogim generacijama, publici i kritičarima, sastojak čiji je isplažen jezik dodao i trajanje koje se mnogima još donedavno činilo protuprirodnim činom. Ili, suprotno od onoga što veli Jagger o koroni u singlu “Easy Sleazy”, to neće biti “uspomena za koju pokušavaš zapamtiti da je moraš zaboraviti”.
Nakon što je grupa Manntra posljednjim albumom “Oyka!” najcjelovitije do tada krenula s pokušajem proboja na inozemno tržište, novi “Monster Mind Consuming” još je jedan korak dalje. Otpjevan na engleskom jeziku prijetećim baritonom između Rammsteina i Laibacha, izuzev posljednje pjesme “Lipa”, pravi je pompozan, bombastičan, ali ponekad i patetičan eurosongovski, zvučni udar na moguću publiku. I to izveden izuzetno dosljedno i profesionalno pa i ako niste ljubitelj ovakve glazbe cijenit ćete uložen trud i poznavanje zakonitosti žanra. Manntra već godinama nastupa u inozemstvu, poglavito Njemačkoj, a vođa grupe Marko Matijević-Sekul uz temeljito usviran bend, jedan je od većih profesionalaca domaće scene koji između rada na tuđim albumima pokušava otkriti dobitnu kombinaciju za Manntru. Bend koji uživo zvuči sjajno i nimalo inferiorno usporedivim inozemnim protagonistima žanra “mača i sandala”, nastupao je pred tisućama ljudi u EU. Na albumu “Monster Mind Consuming” uspjeli su ponovno pohvatati sve konce bajkovitog izričaja, poput glazbenog ekvivalenta serijala “Vikinzi” ili “Igre prijestolja”. Manntra gotovo filmski i stripovski veže žestoki hard rock i industrial s elektronikom, narodnim napjevima i efektnim povremenim korištenjem tradicijskih instrumenata i vokala naslonjenih na narodne napjeve. No albumi Manntre nisu sat etnografije, već pokušaj da se inozemnom tržištu proda nešto s čim Rammstein i slični uspijevaju već godinama. Manntra dobro razumije današnje brzinsko i pojednostavljeno funkcioniranje europske rock-scene na kojoj pažnju slušatelja treba uhvatiti što prije i jednostavnije. A to rade i mnogi stranci koje slušate po domaćim radiostanicama, jednako kao i Manntra. Znamo koliko je domaće tržište nesklono glazbi ovakvog internacionalnog karaktera pa bi od objavljivanja albuma u Njemačkoj mogli imati više koristi nego u Hrvatskoj.Albumi
