Petrova gora
 - spomenik sramote

U maglovito subotnje jutro, prije točno dva tjedna, autobus pun umjetnika, aktivista i studenata zaputio se iz Zagreba prema Petrovoj gori. Cilj putovanja – spomenik ustanku naroda Banije i Korduna autora Vojina Bakića, jedan od najvažnijih memorijala antifašističke borbe te jedna od centralnih točaka projekta “Jučer, sutra” kojim kustoski kolektiv WHW propituje ulogu spomenika NOB-u u današnjem društveno-političkom kontekstu.

Dvadesetak se autora iz regije odazvalo njihovu pozivu za sudjelovanje u projektu kojem je cilj revitalizacija prostora protjeranih iz kolektivne svijesti nakon raspada bivše Jugoslavije. Neki od njih, poput koreografkinje Selme Banich ili likovnog umjetnika Marijana Crtalića, osobno su tog jutra krenuli prema Petrovoj gori kako bi nam uživo predstavili svoja idejna rješenja za obnovu ili prenamjenu Bakićeva spomenika. U autobusu, kako to obično bude, atmosfera podsjećala na školsku ekskurziju. Osim mandarina i raznih papira, od sjedala do sjedala kolala je i nevjerojatno dobro očuvana edukativna knjižica o Bakićevu spomeniku, stara više od tri desetljeća. Većina se putnika spomenika sjećala samo iz predratnog doba ili školskih udžbenika, radujući se prilici da još jednom zavire u njega. Možda baš zbog takvih uspomena, ostali smo šokirani, čak kolektivno posramljeni prizorom koji se odjednom našao pred nama. Bakićevo monumentalno zdanje izvirivalo je iz magle poput tužnog kostura, gotovo potpuno oguljeno od skupocjenog rostfraja u kojeg je nekoć bilo odjeveno, s izolacijskim materijalom rasutim svuda uokolo i zlokobnim natpisom: Opasno je zadržavati se u krugu spomenika.

Devastacija krenula na početku rata

– Te 1981. godine kad je spomenik nakon punih deset godina gradnje napokon dovršen, troškovi gradnje ukupno su bili 34 milijarde dinara. Oplata od vrhunskog nehrđajućeg čelika naručenog iz Švedske stajala je dodatnu 31 milijardu. Možete zamisliti kolika je to vrijednost samog materijala. To se sve ove godine sustavno pljačkalo, danju i noću su kidali oplate i odvozili ih kamionima, nešto po okolici, a nešto u Bosnu... Nitko nije pokazao interes da ih zaustavi – razočarano nam je rekao Miloš Kresojević, posljednji kustos Memorijalnog parka Petrova gora koji je u općini Vojnić ostao i tijekom srpske okupacije od 1991. do 1995. godine. Devastacija je, kaže, krenula odmah na početku rata. Uništavalo se sve što je imalo veze sa starim sistemom. Iz Memorijalnog centra svatko je odnosio što je poželio pa čak i izložbene eksponate, na čije trule ostatke i danas možete nabasati prošećete li okolnom šumom. Ista sudbina snašla je i obližnju partizansku bolnicu, u kojoj su do tog trenutka bili sačuvani i originalni instrumenti kojima su se izvodile operacije na ranjenim partizanima, a koje su prije rata dolazili gledati i studenti s medicinskih fakulteta.

– Tijekom okupacije od 1991. do 1995. ovaj je prostor bio štab JNA i srpske paravojske. Kad je lijepo vrijeme, s vrha spomenika možete vidjeti do Slovenije i Bosne, a temelji idu deset metara u dubinu, i tamo su držali hranu i municiju. U blizini su imali i bolnicu, zato ste pronašli taj sanitetski materijal – odgovarao je Kresojević na pitanja okupljenih, koji su u zdanju, među ostalim, pronašli prostoriju prepunu odbačenih uniformi JNA, kutije s oznakama Europske unije, nepreglednu hrpu narančastih kuglica nalik na kinder jaja u kojima se, kažu, čuvala municija...

Tu mješavinu najrazličitijih ostataka triju vojski pratila je očekivana ikonografija – zidovi su puni četničkih simbola, prešaranih ustaškima, pa ponovno prepravljenima u četničke... Usred tog miksa genocidnih ideologija, grafiti su klinaca kojima je napušteni spomenik očito poslužio kao mjesto za izlete i tulume, ambleme “naših” i “njihovih” nogometnih klubova te golemi crveni natpis koji se proteže zidom stubišta, a kojim je anonimni autor izrazio ljubav prema – vlastitoj punici.

Godišta istaknuta uz te grafite potvrđuju riječi našeg vodiča – Bakićev je spomenik u ovih 12 godina bez ikakve smetnje koristio kako je tko htio.

– Nebrojeno smo puta pokušali apelirati da se zaustavi devastacija. Dva je puta u Vojnić dolazio tadašnji predsjednik Stipe Mesić koji je obećavao da će zaštititi spomen-područje, ali do danas se to nije dogodilo. Isključivim naporom društvenopolitičke zajednice Vojnića okružili smo spomenik žičanom ogradom i postavili nova vrata, da barem malo otežamo ulazak kradljivcima koji kidaju ploče s objekta – objasnio nam je Miloš Kresojević, a njegove je riječi potvrdio i član Općinskog vijeća Vojnića Milan Lončar, koji nam se pridružio u razgledavanju.

HDZ i SDSS zaboravili ugovor

U ovom trenutku teško je procijeniti koliko bi novca trebalo da se rekonstruira objekt koji je najstrašnije opljačkan tek nakon rata, u razdoblju od 1995. do danas kad su s njega sustavno kidane skupe metalne ploče, što ga je ostavilo na nemilost klimatskim promjenama koje su dodatno upropastile njegovu unutrašnjost.

Obnova kompleksa Petrova gora, Bakićeva spomenika i obližnje partizanske bolnice čak je bila dio koalicijskog ugovora između HDZ-a i SDSS-a, no za njihova mandata obnovljena su samo krovišta i dio unutrašnjosti baraka koje su činile partizansku bolnicu. U memorijalni objekt, jedini Bakićev koji je imao i uporabnu funkciju, još nije uložena nijedna državna kuna.

Jedina koja je u tom razdoblju pokazala ozbiljniji interes za tu impresivnu građevinu, ali isključivo zbog vlastitih potreba, državna je tvrtka Odašiljači i veze d.o.o., koja je na vrh spomenika instalirala golemi repetitor te zatvorila dvije prostorije vratima s upozorenjima o visokoj voltaži.

Kustosi i suradnici kolektiva WHW, s Bakićevom unukom, arhitekticom Anom Bakić, pokrenuli su akciju “Jučer, sutra” sa željom da spomenik na Petrovoj gori ne završi tek kao postolje za nečiju antenu. Oni, dakako, ne mogu i ne žele preuzeti obavezu državnih vlasti za obnovu spomenika. Umjesto toga, izložbenom akcijom održanom