Philippe Claudel, ugledni je francuski pisac, ali i nagrađivani filmski redatelj te profesor književnosti u Nancyju. U Zagreb je doputovao na Dvanaesti festival europske kratke priče koji ove godine obiluje zanimljivim gostima. Claudelu su Edicije Božičević u studenom objavile prijevod romana „Brodeckov izvještaj“ (prevoditeljica Dubravka Celebrini) za koju je dobio Indendentovu nagradu i Prix Goncourt des lyceens.
U „Brodeckovom izvještaju“ lako je prepoznati temu holokausta i progona Židova. Zašto ih izričito ne spominjete?
Na žalost, princip uništenja čovjeka zbog rase i religije nije svojstven samo nacistima. Genocida je bilo i prije nacista i bilo ga je, na žalost, i poslije. Zbog toga sam htio stvoriti naraciju u kojoj ćemo se na neki način udaljiti od povijesti, kako bi tome dali opće značenje. Želio sam stvoriti roman u kojem se neće spominjati niti holokaust niti nacizam. Ne bi bilo smisla da sam ih imenovao, jer bi čitatelj onda mogao reći, da to su sve strahote koje su se desile prije sedamdeset godina i to je sada gotovo. Ja sam htio stvoriti parabolu u kojoj govorim da ta opasnost još uvijek vreba na nas.
Vi i Brodecku, čovjeku koji je preživio logor, nalazite mane zbog kojih ima grižnju savjesti?
Brodeck želi biti sličan drugima. Imam osjećaj da on stvara svoju odgovornost i svoju grižnju savjesti jer želi biti kao i oni koji nose tu grižnju. Želi se integrirati s drugima u tom svom selu. Imamo osjećaj da on svoju krivnju čak i izmišlja.
Brodeck na kraju ipak odlazi iz sela. Znači li to da je odlazak, egzil jedino rješenje?
Puno ljudi je na svojoj koži osjetilo da je egzil jedini izlaz, pogotovo oni koji su patili u zemljama koje su imale rat. Ja sam se u knjizi „Unuka gospodina Linha“ već dotakao teme egzila. To je tema koja me zanima. Brodeck u ovom romanu pronalazi kao jedinu mogućnost odlazak drugdje gdje se nada boljem životu. No roman je pun mitoloških referenci, ima mitološku potku i figura Brodecka slična je liku Eneje koji odlazi iz Troje u plamenu noseći starog oca na ramenima, zajedno sa svojim sinom. On odlazi, bježi ali znamo da će on stvoriti Rim. Egzil je smrt, ali je i ponovno rođenje.
Pišete li rađe romane ili kratke priče?
Ne mogu to reći. Želja za pričanjem određene priče sa sobom nosi i formu koja se nameće. Neki tekst završi nakon nekoliko stranica, jer dalje više nema ničega. Nekada me priča povede u dužu avanturu i to proizvede roman. U dužem tekstu se može puno toga bolje izraziti. Jasno je da „Brodeckov izvještaj“ nije mogao biti kratka priča.
Vi ste i filmski redatelj i scenarist. No, što ste bili na početku umjetničkog djelovanja?
O djetinjstva sam volio raditi više stvari odjednom. Od djetinjstva sam volio pričati priče preko riječi, ali i preko slika. Uvijek sam zamišljao filmove, radio stripove. Nakon što sam započeo studij književnosti i filma počeo sam raditi kratkometražne filmove. Prva moja produkcija koja je izazvala pažnju publike bili su romani, zato jer je za snimanje dugometražnog filma potrebno više vremena. Danas mi je zadovoljstvo raditi u te dvije različite dimenzije jer tako mogu istražiti stvari koje ne bi mogao samo u jednoj dimenziji. Neke stvari bolje izražavam literaturom, a neke filmom.
Pisanje je samotnjački posao. Režija uključuje rad s puno ljudi. Zbog čega imate potrebu raditi sa stotinama ljudi?
Volim obje stvari. Volim usamljenički način života, ali i snimanje filmova. To odgovara mom današnjem ritmu života. Volim raditi u ekipu. Oko sebe sam stvorio krug bliskih ljudi, tehničara i glumaca koji ulažu svoje talente u projekt koji sam osmislio. Kada završim film, volim ostati sam i drago mi je da ne ovisim o drugima i da moru raditi sam. Kad završim knjigu, opet osjetim potrebu biti s drugima. To je naizmjenična kreativna aktivnost koja dobro odgovara onome što ja jesam.
Mislite li da do više publike možete doprijeti knjigom ili filmom?
To je teško uspoređivati. Imao sam sreću da moji romani budu uspješni i u Francuskoj i u svijetu. Isto sam imao sreću da moj prvi film ima veliki uspjeh i u Francuskoj i u drugim zemljama. Film dopire do više ljudi nego literatura, jer ljudi više idu u kino, nego što čitaju. Možda je lakše gledati film nego pročitati knjigu pa filmom mogu doprijeti do brojnije publike.
Kada se snima film, uvijek se radi o milijunima dolara, eura ili kuna. U književnosti to nije slučaj. Jesu li pisci u Francuskoj ipak ravnopravniji režiserima?
To su različite realnosti. U Francuskoj se godišnje producira između 240 i 250 dugometražnih filmova. To je velika produkcija. Neki su filmovi rađeni sa velikim budžetima gdje su tehničari i glumci dobro plaćeni. Drugi filmovi se snimaju s malo sredstava. Ljudi koji tamo rade plaćeni su minimalno. Najveći broj režisera u Francuskoj nisu bogati. Žive dobro, ali nisu bogati. U književnosti je situacija slična. Neki autori postižu velike naklade i dobro zarađuju, no najveći broj pisaca ipak ne prodaje veliki broj primjeraka. Osim velikih autora, najveći broj i u filmu i u literaturi ne zarađuje mnogo.
Kakvom bi režiseru dali da režira vaš „Brodeckov izvještaj“?
Moja prva želja je da se po toj knjizi ne snimi film i da ona uvijek ostane samo knjiga. Ako bi uzimao u obzir atmosferu i tajnu knjige, onda bi moj izbor bio rumunjski redatelj Cristian Mungiu čije filmove jako volim. Volim njegovu atmosferu.
Dobili ste Independentovu nagradu za „Brodeckog izvještaj“ koja je važna za englesko govorno području. Što vam je ona konkretno donijela?
Danas je najteže da vas uopće prevedu na engleski jezik. U anglosaksonskim se zemljama prevodi jako malo strane literature. Svaka nagrada predstavlja zadovoljstvo i ima važnost. No ova je nagrada posebno važna jer ste je i vi spomenuli što znači da mi je omogućila da dođem do čitatelja u drugim zemljama. U SAD i Velikoj Britaniji vrlo se malo čita strana književnost. U SAD na to otpada oko dva posto, u Britaniji je i manje prevedenih knjiga sa stranih jezika. Oni čitaju knjige koje su sami proizveli. A književnost stranih autora nam otvara horizonte prema drugim kulturama i drugim načinima viđenja svijeta. Omogućuje nam suptilniju i bogatiju viziju svijeta.