Izvrsna norveška književnica Vigdis Hjorth, koja slovi za jedan od najvažnijih skandinavskih glasova posljednjih desetljeća, našla se u jeku velikog skandala nakon objave nagrađivanog i sjajno prodavanog romana “Nasljedstvo” o kojem su se raspisali svi najvažniji svjetski mediji, od Guardiana do New York Timesa.
Njena knjiga primjer je recentnog norveškog književnog fenomena koji se sve češće opisuje kao “stvarnosna fikcija”. U taj val spada i već slavna “Moja borba” Karla Ovea Knausgårda, u kojoj je autor iznio mnogo detalja iz privatnih života svoje obitelji i prijatelja koje su mediji potom mjesecima pokušavali identificirati.
U svojem “Nasljedstvu” Vigdis Hjorth otišla je korak dalje, pričajući jezivu priču o obiteljskom zlostavljaju koja je, sasvim očito, velikim dijelom i njena vlastita. Zato ne čudi da su je njeni najbliži pokušali zabraniti, a njena sestra, inače ljudskopravaška odvjetnica, napisala je i vlastitu knjigu kojom osporava navode iz “Nasljedstva”. S Vigdis Hjorth razgovarali smo u povodu hrvatskog prijevoda njezina kontroverznog romana, koji će i osobno predstaviti 13. veljače u zagrebačkom KIC-u.
“Nasljedstvo” otvarate citatom Slavoja Žižeka: “Čini kao voljan čin ono što moraš činiti.” Je li ova knjiga za vas bila nešto što morate učiniti?
Na neki način – da! Iako pisanje romana ne rješava ništa, ponekad potreba proizlazi iz želje da se složeni osjećaji i odnosi pretoče u riječi. No Žižekove riječi možete protumačiti i na drugi način. Primjerice, kad govorimo o krizi klimatskih promjena. Moramo promijeniti način na koji živimo. Kad shvatimo da je to neizbježna činjenica, možemo pokušati željeti živjeti drugačije.
U prvom se licu progovorili o izrazito bolnoj temi obiteljskog zlostavljanja s kojom imate i osobne poveznice. Jeste li očekivali kontroverzije koje su uslijedile?
Iznenadila me kolosalna rasprava u medijima o detaljima u romanu koji bi mogli proizaći iz “stvarnog” života. Pisci oduvijek, na ovaj ili onaj način, koriste vlastito iskustvo u pisanju. Što bi drugo trebali koristiti? O čemu bi trebali razmišljati? Izgleda da su novine tu očitu povijesnu činjenicu zaboravile s obzirom na to da tekstu prilaze iz nekih drugačijih, dvojbenih kutova. S druge strane, reakcija moje obitelji nije me iznenadila. A možda je tu “novu” perspektivu medija potaknula i moja obitelj koja je s tabloidima podijelila detalje s očeva sprovoda kako bi “dokazala” da sam prepisala stvaran život – kao da je to moguće. Možda je to bilo toliko primamljivo za objavu da su zaboravili na povijest književnosti?
Mislite li da je taj skandal doprinio popularnosti knjige ili joj je više naštetio s obzirom na to da je fokus iz literarne prešao u osobnu domenu?
Oboje istovremeno, pretpostavljam.
Mnogi primjećuju da je „reality fiction“ vrlo popularan u Norveškoj. Kako to tumačite?
To samo novi izraz za davno postojeći književni fenomen. Ali nadahnuće dolazi od reality emisija, što je prilično novo.
Kako je izgledalo istraživanje za “Nasljedstvo”? Osim vaših osobnih iskustava i promišljanja, koji su vas događaji i osobe inspirirali?
Održavala sam tečajeve pisanja za male organizacije za ljude koji se suočavaju s velikim izazovima, poput izbjeglica bez valjanih papira. Svrha je pomoći im da pronađu svoj glas kako bi mogli pisati za novine ili razgovarati s političarima. U tom sam se okruženju suočila s jazom između onoga što žele reći i jezične barijere. Pišući “Nasljedstvo”, pitala sam se: kako se izražava osoba koju nikad nitko nije doživio?
U kontekstu pokreta #MeToo i drugih pokušaja da se rodno uvjetovano nasilje izvuče iz domene šutnje i srama, mislite li da se kao društvo krećemo prema rješenju tog problema ili je ovo samo trenutak u vremenu ispunjenom mizoginijom?
Optimistična sam. Mislim da je ženski pokret za ravnopravnost dobio brojne bitke – zašto ne bi i ovu? Nadam se da će i moja knjiga ohrabriti žrtve da progovore o svojim iskustvima.
Za kraj, možete li nam reći na čemu trenutačno radite?
Završila sam novi roman! Upravo je na čitanju kod urednika.