Pjesničku smotru u Selcima organiziram iz svog ureda u Teheranu

U Selcima na Braču 9. kolovoza po 25. put održat će se pjesnička smotra Croatia rediviva ča-kaj-što koju je inicirao i vodi je današnji veleposlanik RH u Iranu Drago Štambuk, koji novo izdanje festivala neumorno organizira iz svojeg ureda u Teheranu!

Po kojim kriterijima birate pjesnike koji nastupaju u Selcima?

Prvi je kriterij pjesnička osobnost i kakvoća opusa. Tu se nikako ne povodim za veličinom ili ugledom pjesnika. U izboru me pokreće ono nešto što ih čini specifičnim, daje im rijetku težinu ili lakoću; nazivam to pjesničkim značajem ili karakterom. Na mojoj smotri očituje se i veličina malenih; demokratična je i piramidno ustrojena, s nekoliko iznimnih osobnosti na vrhu, s ostalima u drugome redu i većinom koja gradi bazu. Bez osnovice ne bismo znali odmjeriti ni veličinu velikih. Usporedimo li pjesnike s elementima Periodnoga sustava, znati nam je da je svaki svoj, osebujan i potrebit kulturi u kojoj je rođen. Drugi je kriterij jezična raznolikost i raznovrsnost koje prikazuju sveukupnost hrvatskoga trojednoga jezika koji najbolje opisuje moja 35-godišnja zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što. Stoga na središnjem trgu moraju biti nazočni i čakavci i kajkavci i štokavci. Uvažavam i jezične varijante i podvarijante kojih je u Hrvatskoj nemali broj, a sve se to uklapa u kaleidoskop jezika što zovemo ga hrvatskim. Treći je kriterij način izgovora i posredovanja poezije ljudima na otvorenome trgu, pod zvjezdanim svodom. Tko ne ćuti dušu riječi, nije istinski pjesnik i nije mu mjesto na mojoj smotri.

Ostavlja li veleposlanički posao dovoljno vremena za pripremu pjesničke smotre?

Ako smo posvećeni poslu ili poslovima uvijek nađemo vrijeme za ono što nam je važno u životu. Zar već gotovo 30-godišnje trajanje smotre ne ukazuje na to da ona nije slučajna i da iza nje stoji duboka motiviranost koja nije od ovoga svijeta. Od navedenoga broja godina većinu sam proveo u inozemstvu i smotru organizirao iz daljine. Neki dan sam imao sastanak s dekanom Karimijem na Sveučilištu u Teheranu i brojnim profesorima drevnih iranskih jezika kojima sam predstavio teoriju o staroiranskome podrijetlu Hrvata. Trebao sam se pripremiti i veći sam dio noći probdio pišući natuknice za svoj govor koji je bio iznimno dobro prihvaćen. Žrtva koja donosi plodove ili k plodovima hrli nije žrtva – ona je radost bitka koji zna što mu je činiti.

Koji su od nagrađenih pjesnika ostavili najdublji dojam na vas?

Teško mi je i nezahvalno o tome govoriti. No najpotresniji nastup bio je onaj Vesne Parun 1995., kada je, izgovorivši na ježeći način, s uvjerljivošću Boga, svoju „Ti koja imaš nevinije ruke“, uokvirivši je svojom starom boli vezanom uz otok Brač i čovjeka koji joj je i donio i oduzeo veliku ljubav, a iz čijeg je iskustva napisana rečena pjesma. Vratila se tog ljeta otoku koji je do tada držala ukletim, s razoružavajućom iskrenošću. Malo tko, ako itko, znade za njenu prvotnu splitsku djevojačku platonsku ljubav prema rođaku mojega oca, Josipu Štambuku, u to vrijeme studentu medicine, čija je majka bila Šoltanka i prijateljica Vesnine majke Antice. Povjerila mi je to pri našem prvom susretu u Kaptolskoj kleti. Sjela je pored mene, iako je bilo prostora na pretek, i zapodjela razgovor. Inicirala je sljedeći sastanak i tako je započelo druženje koje je trajalo, s inozemnim prekidima, desetljećima. Polaskala mi je i otprve kazala kako jako naličim njenoj prvoj i neostvarenoj ljubavi. Glede moje sličnosti s primarijusom Josipom Štambukom doista je bila u pravu.