Sopranistica Marija Kuhar Šoša lani je napokon postala stalna članica ansambla zagrebačke Opere i njezina prvakinja. Na kraju sezone zasluženo je dobila i nagradu Marijana Radev, i to drugi put u svojoj blistavoj opernoj i koncertnoj karijeri.
Dobitnica ste nagrade Marijana Radev koju ste već dobili prije petnaestak godina. Što se odonda promijenilo?
Petnaestak godina je za bilo koga, a kamoli za jednog pjevača zaista mnogo. Najljepše razdoblje privatnog života u tim godinama obilježilo mi je rođenje kćeri Dore. U poslovnom smislu, imala sam turbulentne godine. U HNK sam do ove sezone bila angažirana prema potrebi kao honorarac, a tada nužno dolazi do velike neizvjesnosti jer nikada ne znate koliko, kada i za što ćete biti angažirani. Ta neizvjesnost, ali i želja da se uz izvedbenu umjetnost bavim i pedagogijom, rezultirala je zaposlenjem na Muzičkoj akademiji u Puli gdje sam sedam godina imala pjevačku klasu, suradništvom na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i paralelnim opstojanjem na sceni, kako opernoj tako i koncertnoj, u Hrvatskoj i inozemstvu. S obzirom na to da je Zagreb moj dom još od studija, bio je to izazovan period za mene, moju obitelj, ali i za samo pjevanje. Tjedna putovanja u Pulu, predavanja, vraćanje u Zagreb i odlasci na probe, vježbanje i upjevavanje u automobilu pomalo su me iscrpili. U tim godinama ostvarila sam niz uloga i održala brojne koncerte s orkestrima i solističke uz pratnju supruga Marija Šoše. Taj izazov organizacije posla i obitelji učinio me jačom i izdržljivijom za sve što je slijedilo.
Neobično zvuči podatak da u zagrebačkom HNK pjevate već 19 godina, a tek lani postali ste stalna članica i prvakinja Opere?
Godine 2000. sam prvi put gledala operu uživo i bila zahvalna što uopće mogu kročiti u HNK kao dio publike. Godine 2003. pjevala sam na gala koncertu s Maestrom Pavlom Dešpaljem, a 2004. nastupila u opernoj produkciji. I dandanas očima djeteta gledam u tu žutu zgradu. Možda je u tome tajna strpljivosti. Što vas ne ubije, ojača vas. Imam pravi istarski prkos: krepat, ma ne molat… A uz to odgajana sam skromno i sa sviješću da svatko ima svoj put. Strpljiva sam i radišna pa su i te godine prolazile u želji da napredujem, izgrađujem sebe i da se borim. S druge strane, kako se mijenjala uprava nisam se nikada sramila iznova se predstaviti, zatražiti audiciju, krenuti ispočetka. Sreća moja bila je u tome što su u svim tim godinama bili zadovoljni onim što nudim. Pomalo mi je bilo nestvarno kad je intendantica Iva Hraste Sočo predložila da postanem članica ansambla i jasno mi dala do znanja koliko sam cijenjena i u kojim ulogama sam potrebna. Tu se našla i Traviata, jedina uloga za koju mi nije palo na pamet da ću je ikada pjevati. I ta je kap prelila čašu. Shvatila sam koliko sam željena u ansamblu, kako i gdje me nova uprava vidi, otvorila se mogućnost i tada više nije bilo mjesta redovitim putovanjima te sam ostavila mjesto u Puli.
Prošle ste sezone na sceni HNK nastupali u čak tri premijere, ali i debitirali kao Verdijeva Violetta. Koju biste ulogu ipak izdvojili?
Prije pet godina bih kategorički tvrdila da nikada neću pjevati Traviatu. Pa eto, upravo me ta uloga najviše promijenila kao pjevačicu, ali i kao osobu. Pristupila sam joj studiozno i otkrila u njoj slojeve koji su me inspirirali i omogućili mi da je gradim na svojim temeljima, znanju i tehnici. Traviata se često stavlja u jedan kalup i to me uvijek uznemiravalo jer je ona iznad ideje zvuka na koju smo preko snimki navikli. Danas se previše slušaju snimke a premalo se ide na žive izvedbe, i to naše uši i osjećaje čini lijenima. Kad sam se izdvojila iz toga, sjela za klavir i počela raditi na ulozi svojim glasom i svojim emocijama, osjetila sam da je to uloga za mene.
Kako održavate glasovnu svježinu?
Pazim da ne pretjerujem ni u čemu, a opet, pokušavam voditi normalan život. Kvalitetan odmor, pametno raspolaganje vremenom, pripremanje uloga na vrijeme, red, rad i disciplina nisu mi strani. Glasovna svježina je spoj mojih navika, konstantnog rada na tehnici, ali i prirode mog organizma. Nisam lijena kad treba učiti, po prirodi sam znatiželjna i samoprijegorna pa me to tjera da dajem sve od sebe, ali i da vječno razmišljam je li nešto dovoljno dobro, kako se moj glas i tijelo u tome ponašaju i koliko sam uspjela unaprijediti sebe vokalno. Voljela bih “trajati”, to me inspirira.
Neko vrijeme pjevali ste i s Gustafima. Jeste li sada orijentirani samo na klasiku ili se zaželite i drugih žanrova?
Kao srednjoškolka sam godinu dana pjevala s Gustafima. Bilo je to zabavno vrijeme izlazaka, pjesme i plesa. Tek sada shvaćam koliko mi je to pomoglo da se na sceni osjećam kao doma. To je dobro nasljeđe. Ali vokalno se najbolje izražavam u klasičnoj glazbi. Druge glazbene žanrove poštujem i pjevušim po kući, a najradije slušam fado i etno jazz. No, velika je zamka kad se vokalni profesionalci umisle pa smatraju da mogu pjevati sve žanrove jednako dobro s obzirom na to da je operna vokalna tehnika zaista kruna vokalnog izražavanja. Nije to tako jednostavno.