Mi smo ga navikli zvati Ljubljanski festival, ali tu naviku nam valja promijeniti. Dovoljan razlog bi bio već i obzir prema domaćinima koji više vole službeni naziv. Ali, premda inače imam averziju prema angliziranju naziva festivala, u ovom slučaju vrijedi ona stara latinska nomen est omen. Festival Ljubljana i semantički i lingvistički odgovara stvarnosti, to ime je doista znak. Festival Ljubljana nema ime grada u svom nazivu tek kao puku zemljopisnu odrednicu, nego je to doista festival u potpunoj simbiozi sa svojim gradom i grad u simbiozi sa svojim festivalom. O tome govori i ova notorna činjenica: Festival Ljubljana i dalje od države ne dobiva ni centa, a već odavno od države ništa i ne traži. Festival Ljubljana ima sponzore, ima odličan vlastiti prihod i ima za glavnog financijera i pokrovitelja svoj Grad. Ljubljana je čitavo ljeto doista ono što riječ festival znači: svečanost, slavlje. Slavi se umjetnost, u prvom redu glazba, slavi se prijateljstvo i gostoprimstvo.
Da mi je prije trideset, dvadeset ili deset godina netko ponudio da me na čitavo ljeto pošalje i drži u festivalskom gradu po mom izboru, bez oklijevanja bih odgovorio Salzburg. Danas bi to sasvim sigurno bila Ljubljana.
Nema prometa dok traje
Od Salzburga je Ljubljana manja, prisnija, srdačnija i pristupačnija, a k tomu nam iz Hrvatske i mnogo bliža. Ne samo u kilometrima. A što se umjetničke raskoši tiče, Ljubljana je nekada stremila biti što bliže Salzburgu po profesionalnoj organizaciji te po broju i značaju umjetničkih imena koja gostuju na gradskim pozornicama. Danas je u svemu tome Ljubljana uz bok Salzburgu. A nema Mozarta ni Mozart kugle.
Čitava bi se ova novinska stranica mogla lijepo popuniti samo nabrajanjem svih svakovrsnih događanja tijekom ovog ljeta u Ljubljani. Evo samo imena koja su se kao najveća, najzvučnija i najatraktivnija našla na glavnom festivalskom plakatu: Plácido Domingo, Riccardo Muti, Juan Diego Flórez, Daniel Barenboim, Lang Lang, Charles Dutoit, Hélène Grimaud, Esa-Pekka Salonen, Ana Netrebko & Jusif Ejvazov, Rudolf Buchbinder, John Malkovich, Bečka filharmonija, Londonski kraljevski filharmonijski orkestar, Simfonijski orkestar iz Pittsburgha.
Nitko od njih nije nastupio u Ljubljani u tri dana na kraju prošlog i početku ovog tjedna kada sam ja uživao gostoprimstvo Festivala Ljubljana. A gledao sam i slušao uživo same spektakle.
Prvi je bio na Križankama, fantastičnoj ljetnoj pozornici usred grada, s gledalištem velikim poput onog u zagrebačkom Lisinskom, pod novim krovom, dovoljno čvrstim za svako moguće nevrijeme. Nijedno od imena koja su te večeri bila na pozornici ne bi vam značilo ništa, čuli ste samo za Simfonijski orkestar RTV Slovenije koji je bio nevidljiv, ali je sjajno svirao iza kulisa pod ravnanjem Michaela Bradleya. Pa ipak, mladi glumci i pjevači bili su redom savršeno uvjerljivi, sjajni pjevači i plesači koji su uprizorili čuveni Bernsteinov mjuzikl "Priča sa zapadne strane". Baš kao i "Chicago" prošle godine, ova produkcija "West Side Story" kompletno je napravljena u Londonu. Između četiristotinjak kandidata, ondje su na audiciji odabrani, a onda u nekoliko tjedana napornog rada uvježbani mladi izvođači, željni dokazivanja na velikoj sceni, pod vodstvom iskusnog koreografa i redatelja Mykala Randa. Ondje je napravljena i scenografija, ondje su sašiveni i kostimi i onda je sve to stiglo u Ljubljanu, na Križanke, gdje je mjuzikl imao pet izvedbi pred rasprodanim gledalištem. Da, čitav taj spektakl u Londonu napravljen je samo za Ljubljanu. Rosalía Morales ukrala je srce svima pjevajući ulogu Marije, uz Adama Filipea u ulozi Tonyja i ostale sve redom sjajne mlade pjevače i plesače. Glavnoj producentici spektakla Danielle Tarento srce se paralo što čitavu tu predstavu, kako mi je sama rekla nakon te posljednje izvedbe, sada mora spremiti u skladište, dok se ne nađe neka nova destinacija željna vrhunskog mjuzikla.
Malo nakon završetka predstave učinilo mi se da je počela padati kiša. Međutim, onda sam shvatio da je šum koji izvana dolazi pod krov Križanki, nešto drugo. Bio je to šum gradskog prometa koji je opet počeo teći Zoisovom cestom, glavnom prometnicom koja preko mosta spaja dva dijela Ljubljane razdvojena rijekom Ljubljanicom. Da, premda su Križanke ionako prilično zaštićene od vanjske buke, promet za vrijeme predstava na Križankama biva zaustavljen. Jer, Festival je Ljubljana, i Ljubljana je Festival.
Sljedeći večeri publika je napunila veliku dvoranu Cankarjeva doma, a na pozornicu su izašle dvije istinske operne dive za čija imena, eto, nije bilo mjesta među onima na glavnom festivalskom plakatu: sopranistica Krasimira Stojanova i mezzosopranistica Elina Garanča. Teško je reći koja je od njih dvije bila bolja u izvedbi monumentalnog Verdijeva "Requiema". Uglavnom, bilo je divno već i gledati kako dvije velike umjetnice jedna s drugom pjevaju, i jedna drugu slušaju s divljenjem i poštovanjem. To naročito vrijedi za Garanču kada je Stojanova pjevala svoj veliki solo u finalnom stavku oratorija. No, to nije sve. Ne pamtim kada sam čuo tako muzikalnog tenora s tako lijepim i tankoćutnim fraziranjem kao što je te večeri pjevao ukrajinski tenor Dmitro Popov. Dodatno veliki i dirljiv aplauz dobio je kada je za jednog od izlazaka pred oduševljenu publiku na kraju izašao ogrnut ukrajinskom zastavom. Nimalo u izvedbi nije zaostajao ni talijanski bas Riccardo Zanellato, a orkestar Slovenske filharmonije staloženo je, sabrano i decentno kroz veliku partituru vodio maestro Roberto Abbado. Na koncu, nije se štedjelo ni na zborskim snagama, pa je veliki pjevački ansambl bio sastavljen od dva zbora: Slovenskog filharmonijskog i od Mješovitog zbora Glazbene matice Ljubljana.
Hipnotizirana simfonija
Naposljetku, moje treće ovoljetne ljubljanske večeri, bio sam osobito privilegiran u auditoriju Cankarjeva doma. Najprije zato što sam nakon dugo vremena mogao opet u solističkoj ulozi slušati Juliana Rachlina na Stradivarijevoj violini koja se predivno nadnosila nad Slovensku filharmoniju u Brahmsovu "Violinskom koncertu", a u Bachovoj "Sarabandi" iz "Suite u d-molu" odvela nas u čistu mistiku glazbe, na granice prostora i vremena. No, za dirigentskim pultom bio je čovjek kojeg nikad prije nisam gledao uživo, a spada u moje, i ne samo moje glazbene gigante. Bio je to maestro Christoph Eschenbach. Slovenska filharmonija je očito i inače u izvrsnoj formi, a način na koji su, kao hipnotizirani od početka do kraja, odsvirali "Petu simfoniju" Čajkovskog, bio je najbolji dokaz da je pred njima dirigentski genij.
Ovo je samo ulomak fantastičnog festivalskog programa i doživljaja koji se nude u Ljubljani. Ovog ljeta program je raskošniji i bogatiji nego ikada prije. I to ne zato što je ovo 70. izdanje festivala, nego zato što Festival Ljubljana jednostavno iz godine u godinu raste u izvrsnosti, ponudi, a i budžetu. U čemu je tajna? Ako i postoji, zna je samo Darko Brlek, čovjek koji Festival Ljubljana vodi već trideset godina i koji vam i ovaj put, preko mene, uz srdačni osmijeh, upućuje uvijek istu poruku: dobro došli u Ljubljanu.