Zagrebačko kazalište mladih nastavilo je svoj projekt Inkubator koji članovima ansambla omogućuje nekonvencionalno i eksperimentalno bavljenje kazalištem i to praizvedbom predstave Filipa Nole "Tri X i ja". Nola koji se već uspješno okušao u dramskom pismu supotpisuje i režiju ovog erotikom nabijenog komornog komada koji propituje granice seksualnosti, seksualnih čežnji i seksualnog dobrog ukusa i to uz mladu redateljicu Ariju Rizvić.
Početak drame je banalno klišeiziran i realističaan i bavi se korporacijski agresivnim ispitivanjem dviju atraktivnih kandidatkinja za atraktivno korporacijsko radno mjesto. Ispitivač kojeg opušteno glumi Paško Vukasović je na početku ležerno pristojan i odmjeren, dok su samouvjerena i totalno iskontrolirana Petra Svrtan i znatno labilnija Anđela Ramljak od početka ispitivanja u potčinjenom odnosu prema ispitivaču. Stoga pokorno odgovaraju i na pitanja koja duboko i maksimalno bezobrazno zadiru u ljudsku intimu. No, monotono i tipizirano ispitivanje u tren oka pretvara se u nesputani erotski horor u kojem ispitivač postaje po život opasni manijak koji zaključava žrtve prijeteći im injekcijama koje mogu biti i smrtonosne. Muški predator (pre)lako preuzima kontrolu nad razularenim kandidatkinjama, ali u novom obratu i ženske žrtve postaju okrutne mučiteljice vezanog i nemoćnog ispitivača. Nasilna erotska igra ide čak i do granice Vukasovićevog ranjavanja. Kolegice ga očito nisu štedjele, baš kao ni redateljski duet.
U novom dramaturški logičnom preokretu, glumci mijenjaju uloge, da bi se u finale predstave ušetao i Mateo Videk koji sada uz Vukasovića privremeno postaje kandidat kojeg za neki potencijalni posao ispituje stroga ispitivačica... I ovaj poslovni sadistički i nehumani ritual završava u orgijama u kojima se ljudske jedinke jašu, gaze, plešu jedne po drugima, ponižavaju... Nitko nije ono za što se predstavlja. Granica u ponašanju nema, baš kao ni srama niti obzira i predstava se počinje opasno ljuljati na granici između visoke umjetnosti i profitabilnog pornića sa prelijepim i više nego seksipilnim glumicama. A da umjetnost ipak pobjeđuje najzaslužniji su baš požrtvovni i odlični glumci koji su udahnuli život razbarušenom i tek povremeno duhovitom dramskom predlošku. Valja spomenuti i suradnicu za plesni pokret Dinu Ekštajn, skladatelja Maria Mirkovića koji je mogao dobiti i više prostora, kostimografkinju Martu Žeguru i oblikovatelja svjetla Aleksandra Čavleka. Scenografija Filipa Nole nije bila doslovna, baš kao ni predstava koja prilično dobro ilustrira apsurdnost vremena u kojem živimo.
Umjetnost nema granica