- Kao da je bilo jučer, pamtim taj 12. ožujka 2020. Večer prije premijere "Simfo-rock" koncerta pod ravnanjem maestra Mladena Tutavca. Ponosni na planove i ostvarenja, čekali smo taj iskorak sezone. No, sve isplanirano, što smo smatrali "normalnim", u jednom se danu srušilo kao kula od karata - emotivno se Dina Begović, poslovna ravnateljica HNK u Osijeku, prisjetila pandemijskih početaka.
Tri godine kasnije, to je iskustvo ovjekovječeno u knjizi "Talijin prkos - Kronika jedne pandemije", o kazalištu u doba COVID-a, koja je upravo ugledala svjetlo dana. Iskrena je to ispovijest dvadesetak osječkih kazalištaraca, ali i vjernih gledatelja, zaljubljenika u teatar, svjedoka izazovnog i traumatičnog vremena koje, kako je to istaknula urednica Narcisa Vekić, "vrijedi upamtiti, zapečatiti, iskoristiti". I ukoričiti, dodajmo.
Ni kada su granate rušile kazališnu zgradu, u ratnu jesen 1991., osječki HNK nije zatvarao vrata. Svjetla pozornice ugasila su se, pak, pred nepoznatim virusom koji je paralizirao svijet.
- Dobili smo naputak da se sva velika okupljanja u zatvorenom obustavljaju zbog bolesti uzrokovane koronavirusom. Toga 12. ožujka bili smo jedini teatar u Hrvatskoj koji je ipak izveo program. Vladao je strah od nepoznatoga. Naš je dugoočekivani koncert bio izveden, a nakon toga smo i mi zatvorili svoja vrata. U teatru je nastupio nepoznat i dubok muk. Hodnici su bili sablasno prazni, radili su samo djelatnici neophodni da bi kazališni sustav funkcionirao - nastavlja Dina Begović.
- U tri godine pandemije radili smo i stvarali kako smo mogli i u skladu s uputama i preporukama, no najteže mi je bilo vidjeti strah i nepovjerenje publike. Bili smo sretni kada je u gledalištu, u koje stane 350 gledatelja, bilo barem njih 40. Umjetnici žive za pljesak i povik "bravo!" pa smo i pljesak snimili na matricu da bismo poboljšali opći dojam, jer su se tada bolje osjećali i publika i umjetnici. Ne ponovilo se… - zaključuje ona.
Dok se na razglasu vrtio snimljeni pljesak, u gledalištu su ga nijemo slušale – velike lutke, koje su upotpunjavale prazninu.
Nakon prvoga tjedna potpune tišine, umjetnici su se snašli i iz svojih domova počeli slati poruke #ostanidoma, pozivajući građane da se što manje okupljaju, prisjetila se u knjizi tadašnja intendantica Dražena Vrselja.
- U travnju je došlo do ublažavanja mjera, pa smo se preselili na kotače i u suradnji s Kulturnim centrom Osijek postali dijelom projekta Kultura na kotačima. Kazalište je još uvijek bilo zaključano za publiku - ispričala je.
Upravo je njezina ideja bila zapisati za vječnost iskustvo rada kazališta u doba smrtonosnog virusa koji nas je zaključao u domove. Dok se vodi bitka za život, ali i kilogram brašna i komad toaletnog papira u polupraznim trgovinama, koliko god se to s današnjim odmakom činilo banalnim, rijetki su mislili na kulturu. No, oni koji kulturu stvaraju, znali su koliko je za čovječanstvo važno da ona ne utihne.
- Kada je kazalište konačno profunkcioniralo, shvatila sam u kakvim smo nenormalnim uvjetima radili i živjeli više od dvije godine. Neću reći da je bilo teže nego za rata, jer su kriteriji drukčiji, ali za rata smo mogli odvesti kazalište 200 kilometara dalje i raditi, a u pandemiji je stao cijeli svijet. Nismo imali model koji bismo mogli preslikati, vladalo je opće ludilo - govori nam donedavna intendantica Dražena Vrselja.
- Gledajući na sve to danas, bilo bi šteta da to ne ostane zabilježeno. Jer, možda smo već sada zaboravili da smo ne tako davno igrali pred 50 gledatelja, s maskama, sve dezinficirali, glumci su se razbolijevali, probe smo odrađivali ZOOM-om... - nadovezuje se ona.
Njezinu je ideju na papir pomogla pretočiti Narcisa Vekić, koja je radeći u novinarstvu, s tim istim kazalištem emotivno srasla.
- Kada mi je Dražena povjerila zadatak da zabilježimo što su sve proživljavali zaposlenici kazališta u pandemiji, čini mi se da nije ni slutila u što će se to izroditi. Ideju sam prihvatila objeručke. Koliko god se možda kazalište, u kontekstu golog preživljavanja, nekomu činilo nevažnim, dvjestotinjak kazalištaraca pronašlo je u sebi snagu koju je prenosilo i drugima. Rađale su se nove ideje, a svima nam je značilo to što netko tko tih dana nije morao raditi ipak čini sve da nam prenese barem dio pozitivne energije - započinje Vekić, urednica knjige.
Kroz knjigu se prati razdoblje od sredine ožujka 2020. i prvog "lockdowna" pa do konca srpnja iste godine, kada je ansambl gostovao u Finskoj. "Talijin prkos" pisan je u epistolarnoj formi i preveden na engleski jezik, a uz emocije i iskustvo koje donose pisma dvadesetak autora, značajan su mu adut fotografije Kristijana Cimera.
- Kada netko za deset godina bude gledao fotografije glumaca s maskama i vizirima pomislit će, možda, da je riječ o rekvizitima iz predstave. No, bila je to stvarnost u kojoj su se kazalištarci snalazili ne želeći odustati - ističe sugovornica. Kako je to izgledalo iz prve ruke prepričala je i glumica Sandra Lončarić.
- Ne kaže se uzalud da je umjetnost hrana za dušu. Bila nam je potrebna ta hrana, kazalište nam je davalo utjehu i optimizam. Situacija s virusom natjerala nas je da se prilagodimo i smislimo nove načine kako doprijeti do ljudi, kako sačuvati vezu s gledateljima. Odgovorili smo na taj izazov domišljato i spremno - poručuje ona. Zanimljivo je i vizualno rješenje "Talijina prkosa". Knjiga je umotana u celofan, što je aluzija na maske i vizire za vrijeme pandemije, zeleno-plava slova simboliziraju bolničku boju, a na koricama je i perforiran i svima prepoznatljiv oblik koronavirusa.