U poplavi digitalnog postoje i oni koji njeguju pisanu riječ. Oni koji njeguju tradiciju koja je postala institucija hrvatske književnosti, što više od pola stoljeća predstavlja natječaj Ranko Marinković za kratku priču Večernjeg lista. Nagrada je u HAZU svečano dodijeljena 52. put, a ovogodišnji laureati su prvonagrađena Sanja Pilić, drugonagrađena Ivana Šojat i trećenagrađeni Luko Paljetak.
Izbor nije bilo nimalo jednostavan ili lak. Interes za kratku priču ne jenjava, štoviše sa 749 pristiglih ove godine, od kojih su one 52 autora objavljene i u subotnjem Večernjakovu prilogu Obzoru, nadmašili smo broj lanjskih prijava. Pokazatelj je to, kako je naglasio i predsjednik HAZU Zvonko Kusić, da Večernjakova kratka priča traje jer je vrijedna i kao takva preživljava čak i u sveprisutnoj kulturi spektakla i pada estetskih vrijednosti.
Tim više, naglasio je, treba joj dati i nacionalni karakter, za što je zahtjev već upućen Ministarstvu kulture. Čini se da smo ipak kao društvo spremni i čitati i pisati, a za to je lijepo biti i nagrađen pa je stručni žiri kojim je iznova predsjedao akademik Milivoj Solar, a čine ga i sveučilišni profesor i redoviti član HAZU Krešimir Nemec, nakladnik Seid Serdarević, novinar i književni kritičar Denis Derk, urednica kulture u Večernjem listu Milena Zajović i selektor natječaja Tomislav Sabljak, iscrpnim vijećanjem među najboljima izabrao najbolje.
Pogledajte video s dodjele nagrada:
Teme današnjice
Sanja Pilić oduševila ih je kratkom pričom “Delete”, odnosno “Izbrisati”. U pitanju je, obrazložili su, izuzetan umjetnički zapis o suvremenoj svakodnevici u kojoj je utjeha kako je prolaznost života vrijednost o kojoj i ne treba dalje pitati. Njome autorica ukazuje na jednostavne svakodnevne detalje koje čitatelj najčešće ne zamjećuje.
– U ovom natječaju sudjelujem od daleke 1978. kada sam prvi put poslala priču o “malom čovjeku”. Od tada sam sudjelovala gotovo svake godine i sve su mi priče bile objavljene, što je već velika stvar, a ovo je treći put da dobivam i nagradu. Volim teme koje se baziraju na sadašnjem trenutku. Volim ih opisivati na način da se većina ljudi s njima može identificirati, humorom pokušavam olakšati potencijalno tešku temu, a “Delete” mi je fora jer bilo bi strašno zgodno kada bismo u životu mogli neke stvari jednostavno obrisati tako čarobnom tipkom kao što je ta na tipkovnici računala. Uglavnom, jako sam sretna! – vrlo je emotivno, primivši nagradu, okupljenima zahvalila Sanja Pilić.
Drugonagrađena priča Ivane Šojat naslovljena je “Vilinjska kosa”. Razgovor je to između bake i unuke koji ovdje nije ni dirljiva priča ni neka kritika za unuku daleke prošlosti. Baka pripovijeda o trenucima kada je bila sretna zaboravljajući težinu života u siromaštvu. Ovom pričom Šojat je, smatra žiri, potvrdila standarde svog umijeća pripovijedanja.
– Očito je da očigledno trebam nastaviti pisati o članovima svoje obitelji iako se izlažem opasnosti da me se oni odreknu. Naime, prije tri godine dobila sam ovu nagradu zbog djeda, secirajući njegov nesretni ljubavni život. Sada pak zahvaljujući baki koja nije ni smjela vidjeti priču objavljenu u Večernjaku kako se ne bi naljutila budući da sam iznijela njene “partizanske patničke” priče poput putovanja do škole 30 km preko rijeka i litica. U svakom slučaju, čast je biti u fenomenalnom društvu dobitnika ove velike nagrade. Ponosna sam i hvala svima koji nastavljaju pisati i čitati jer ova civilizacija koja gura kulturu u zapećak, civilizacija koja pokušava promovirati druge vrijednosti za očuvanje naroda i države zaboravlja činjenicu da smo bez kulture nitko i ništa i da je bez nje cijeli jedan nacionalni korpus sveden na ljudsko čeljade koje traje od kolijevke pa do groba. Bez kulture ćemo umrijeti prije vremena, a ova nagrada vraća vrijednost kulturi i pisanoj riječi – kazala je Šojat prepustivši potom govornicu i trećenagrađenom Luki Paljetku koji se našalio da je zamalo izgubio živce čekajući da primi nagradu, naravno, na račun svoje nagrađene priče koja i nosi naslov “Živci”.
U njoj se i poigrava tom danas čestom uzrečicom “izgubio sam živce” te uspijeva problematiku izgubljenog i nađenog opisati u nizu nesporazuma.
Brojni slavni laureati
– Ako je život kratki izlet, onda je logično u životu koji je tako kratak pisati i kratke priče. Kratke priče u slavu života koje ga zapravo produljuju. Nije slučajno rečeno da život priča najljepše priče, no ono što možda neki autori ne shvaćaju jest da život priča priče, a da ih treba vrlo dobro prepričati iz života. Mladim kolegama zato poručujem da ono što je potrebno u sebi odgojiti jest mogućnost da bilo što što sam napraviš ili napišeš ili naslikaš ili odsviraš – odslušaš i odgledaš kao da nije tvoje – poručio je Luko Paljetak.
I dok ovo pišemo, u tijeku je i novi, 53. natječaj. I tako iz godine u godinu od davne 1964. kada su u Večernjem listu počele izlaziti kratke priče, dok je sam natječaj pokrenut 1966. godine. Među laureatima natječaja do danas su mnoga nenadmašna imena hrvatske literature, počevši od prvog dobitnika Slobodana Novaka, preko Petra Šegedina i Vjekoslava Kaleba do Zvonimira Majdaka, Fadila Hadžića, Jože Horvata, Gorana Tribusona, Tita Bilopavlovića, Pavla Pavličića, Mirka Kovača, Dubravka Jelačića Bužimskog, Antuna Šoljana, Ivana Kušana, Mire Gavrana, Stjepana Čuića. Godinama smo stvarali i nova imena i nastavljamo u tom smjeru.
– Večernji list ima zadatak da i dalje promiče pisanu riječ i čitanje. Kratka priča je brend, ona je tradicija. Na ovim prostorima izmjenjivale su se i države i ideologije, ali kratka priča ostala je zahvaljujući ljudima koji su pisali i uvjeren sam da će Ministarstvo kulture prepoznati njenu važnost i da će Večernjakova kratka priča postati nacionalna nagrada – zaključio je Dražen Klarić, glavni urednik Večernjeg lista.
Kratke priče u Večernjem listu počele su izlaziti davne 1964. godine, a sam natječaj pokrenut je 1966. godine. Primjera radi, natječaj londonskog The Sunday Timesa pokrenut je 2009. godine, a nagradni natječaj BBC-a 2005. godine. S namjerom da potakne razvoj kratkih pripovjednih formi, BBC-jeva nagrada već ima status nacionalne britanske nagrade za kratku priču. Natječaj Ranko Marinković zaštitni je znak Večernjeg lista, ali i dio povijesti književnosti naše zemlje.
Žiri je donio sljedeća obrazloženja:
SANJA PILIĆ: DELETE
Priča "Delete", odnosno "Izbrisati", odmah najavljuje da se u njoj neće zbivati ništa izuzetno, važno i neobično; sve zabilježeno može lako nestati. Raste napetost u svakodnevici prepunoj informacija koje ubijaju vrijednosti stvarnog života. Sjajan izbor detalja, lako i jednostavno ocrtavanje raspoloženja i ritam izlaganja koji kao da prati pritisak na tipku delete na kompjuterskoj tastaturi, ostvaruju dojam zbivanja kakvo prerasta u cjelovitu priču. A ta je priča izuzetan umjetnički zapis o našoj suvremenoj svakodnevici u kojoj je utjeha kako je prolaznost života vrijednost o kojoj i ne treba dalje pitati. Ovom pričom autorica ukazuje na jednostavne svakodnevne detalje koje čitatelj najčešće ne zamjećuje. Njih je moguće u stvarnom životu kao i u virtualnom izbrisati, međutim, život je satkan i od sjećanja i iskustava koje je nemoguće tako jednostavno izbrisati.
Pogledajte video s dodjele nagrada:
IVANA ŠOJAT: VILINJSKA KOSA
Razgovor između bake i unuke ovdje nije ni dirljiva nostalgična priča ni neka kritika za unuku daleke prošlosti. Baka pripovijeda o trenucima kada je bila sretna pa zaboravlja težinu života u siromaštvu i krajnje skučenom prostoru. Unuka zna pozadinu svega, zna kako su takvi lijepi trenuci ostvareni i čestim odricanjem roditelja i djedova, ali je ponese izuzetni dojam prepoznavanja različitosti svakodnevnog života koji se tako radikalno promijenio u kratkom vremenu. Sve se promijenilo, a na kraju ganutost unuke izaziva nježnost bake koje je "pokopala sve s kojima je rasla" i ne može drukčije, nego da ih "grli u sjećanju". I ovom pričom Ivana Šojat potvrđuje visoke standarde svojeg umijeća pripovijedanja.
LUKO PALJETAK: ŽIVCI
Priča koja se poigrava danas tako čestom uzrečicom "izgubio sam živce" uspijeva problematiku izgubljenog i nađenog opisati u nizu nesporazuma. Iluzija ideje da možemo pronaći sve što smo izgubili razara se primjerima koji vode i do prikaza apsurda postojanja institucije koje se brine oko svega "nađenog". Završni efekt takve potrage situacija je u kojoj čovjek traži urnu s tobože zakopanim pepelom djeda, a kada se urna razbije, iz nje se raspe droga, što je možda aluzija na krajnji mogući paradoks potrage za izgubljenim živcima suvremenog čovjeka.
Delete pritisnem i ništa. Loše priče su i dalje tu.