Zadnja predstava koju smo vidjeli na ovogodišnjem (zbog nedostatka novca okljaštrenom, svedenom na samo tri naslova) Festivalu svjetskog kazališta bile su “Tuge”, belgijske Das Fraulein (Kompanie), još jedno u nizu dojmljivih autorskih istraživanja teatra. Autorica (potpisuje koncepciju, dramaturgiju i režiju) Anne-Cecile Vandalem doslovno vodi gledatelj u budućnost, samom pričom i redateljskim postupkom. Naime, trenutak kada se gledatelji nađu na Tugi – to je ime malenog izmišljenog otoka na sjeveru Danske – godina je 2016., na kraju priče saznajemo što se događa u 2018. Na Tugi je samo osmero stanovnika, svi su otišli nakon što su propale tamošnje klaonice. To jutro, kada počinje priča, broj stanovnika pada na sedmero, jer jednu od njih ostali otočani nalaze obješenu o dansku zastavu...
Teška atmosfera
Autorica nakon toga radnju vodi u prošlost otoka, razlaže kako ga je uništila politička stranka i korumpirani, ali i ucijenjeni, otočani te je prepliće s prizorima mise i ispraćaja pokojnice, scenama u kojima sukobi kulminiraju i dovode do općeg pokolja. Svi su otočani taoci zatečene situacije, a Anne-Cecile Vandalem ovu predstavu radi pod motom: “Boriti se protiv onog što nas dnevno tjera u očaj u ovome svijetu.” Za nju, to nisu samo društvene prilike u kojima živimo, jasno je to iz prve scene predstave: rano je jutro, a jedna obitelj, otac, majka i dvije kćeri tinejdžerice, u svojoj kuhinji igraju društvene igre. I dok žene ne znaju odgovore, muškarac postaje sve agresivniji. Pitanje kako se zove restoran u kojem radi Spužva Bob Skockani postaje pitanje mira u toj obitelji... jer ništa na Tugi (ili na ovome našemu svijetu) više nije ljudsko i normalno, o čemu svjedoče i mrtvaci koji tumaraju uokolo. Kako bi podvukla tu ideju, redateljica predstavu omata u tešku, gotovo horor, atmosferu, u čemu su joj ključni suradnici scenograf Ruimtevaarders te snimatelji i autori videa materijala: Frederico D’Ambrosio i Arie van Egmond. Na malenoj sceni tek je nekoliko zbijenih kućica, a veliki do radnje zbiva se unutar njih, sniman i projiciran na platno na sceni. Gledamo, dakle, i predstavu i “film”, a dojam je u prvom redu voajeristički, kao da zaista virimo u tuđe domove, u muke, laži, tjeskobe... tih ljudi.
Vrhunska gluma
Na trenutke se čini da je “filma” previše, dok kazališna scena stoji prazna, ali taj dojam nestaje pred vrhunskim glumačkim umijećem. Glumci, naime, više od dva sata predstave moraju zadržati dvostruku koncentraciju za igru. U svakom trenutku moraju imati i “filmsko lice”, jer vidimo ga često u krupnom planu, što je upravo ono što nam kazalište inače ne daje. Svi su u tome odlični, počevši od same autorice koja u glumi u predstavi, a s njima su na sceni i odlični glazbenici, koji izvode glazbu koja dodatno pojačava osjećaj da za otok budućnosti nema. Ima li je na kopnu, pita nas autorica.