Doživjeli smo i to – prvu online baletnu premijeru. Baletni ansambl splitskog HNK napravio je 14-minutnu predstavu “Labuđe jezero” Petra Iljiča Čajkovskog, a možete je pogledati na Facebook-stranici i YouTube-kanalu HNK Split.
Koreografiju “predstave” osmislila je ukrajinska balerina i baletna prvakinja HNK Split Eva Karpilovska, dobivši poticaj od ravnatelja ansambla Ilira Kernija, a sve je snimljeno uz obalu, u blizini kompleksa Vile Dalmacija, u kojem velik dio internacionalnog splitskog ansambla i stanuje. To je važno napomenuti kako osjetljivije hipohondrične duše ne bi bile zgrožene očitim kršenjima socijalne distance u ovom videouratku. Naime, svi ovi umjetnici koji se u plesu, bez rukavica i ne uvijek sa zaštitnim maskama, jedni drugima približavaju, dodiruju se i čak i grle, ionako žive kao jedna velika obitelj.
Posljednja poruka, ispisana na ekranu, glasi: umjetnost nema granica. Velika je, ne poput jezera, nego mora na čijoj se obali sve događa. Ali, granice itekako postoje. I to sanitarne. Zatvoreno je kazalište i umjetnicima, a pogotovo je publici nedostupna pozornica na kojoj se ovog mjeseca trebala održati prava premijera pravog “Labuđeg jezera”, suvremena vizija i verzija baleta kako ju je zamislio portugalski umjetnik Daniel Cardoso.
Videouradak ima duhovitih ironičnih trenutaka koji se odnose na pandemiju i okolnosti i situaciju u kojoj se svi nalazimo. I na ovaj vrli novi online svijet, u kojem princ svoje potencijalne nevjeste pregledava, a gdje drugdje nego putem društvenih mreža.
Sve skupa lijepa je simbolična gesta. Ništa manje, ali i ništa više od toga. Simbolična gesta kojom nas ovi divni plesači, okupljeni u Splitu s raznih strana svijeta, podsjećaju da su još uvijek tu, da postoje, dišu i plešu. I čekaju suočavanje sa sve neizvjesnijom budućnošću. Simbol je znak koji samo podsjeća na pravu stvar. Premda se već odavno umjetnost razlila u virtualni svijet, sve ovo skupa, svi ti kućni online koncerti, glume, poetske večeri, sve su to samo podsjetnici i znakovi onih pravih stvari koje su nam svima – kako umjetnicima tako i publici – trenutačno uskraćeni. Simbol ne može nadomjestiti stvar na koju podsjeća.
Upravo takvu opomenu uputili su nam Hyejin Kim, Nozomi Miura, Jurgen Rahimi, Francesco de Benedictis, Aaron Kok, Daniel Erchov Zayas, Daniel Hoek, Yoto Mutai, Ingeborg Hendrikx, Maja Lončar, Matea Milas, Minori Nakayama, Lauire Chomel, Deniel Hoek, Yezi Jung, Eva Karpilovska, Bojana Lipovšćak i Isaiah Maness, sudionici ove “premijere”. Koje lijepe simfonije svijeta već u njihovim imenima!
Oni čekaju izlazak na pravu pozornicu, u pravoj predstavi, pred pravom publikom. Umanjene slike na ekranima naših pametnih mašina ne prenose energiju, zajedništvo u umjetničkom činu, miješanje naših dahova i uzdaha, bez distance. Na to mislimo gledajući ovu simboličnu baletnu gestu koja govori o čežnji za pravim stvarima kojih smo lišeni u svijetu začaranom strahom i distancom.
w︆︅︆w︆︅︆w︆︅︆.︆︅︆lo︆︅︆v︆︅︆e︆︅︆x︆︅︆x︅︆︆.︆︅︆c︆︅︆l︆︅︆u︅︆b