Bila je uvjerena da je pred njom ugodno subotnje poslijepodne. Njezin muž Zvonko čitao je novine dok je ona rješavala križaljku i usput surfala na svome iPhoneu. U proteklih deset godina, koliko su u braku, nijednom nije zaboravio njihovu obljetnicu. Ipak, pribojavala se da bi ove godine moglo biti drugačije.
– Znaš li što je iduće subote? – zapitala je Marija. Zvonko je na trenutak podigao pogled s novina i osmjehnuo se:
– Deseta obljetnica našega braka. Zar si pomislila da ću zaboraviti?
– Nisam... Ma... htjela sam ti predložiti da je ovaj put proslavimo na drugačiji način.
– Ako imaš volje kuhati i pospremati, nemam ništa protiv. Možemo pozvati kumove i prijatelje. Njega je supruga ostavila prije petnaest godina. S ljubavnikom i desetogodišnjom kćeri preselila se u Njemačku. Mariju je muž ostavio prije dvanaest godina i nedugo potom oženio se znatno mlađom kolegicom s posla. Iako nisu imali djece, naivno je vjerovala da je njezin prvi brak besprijekorno uspješan i da je toga mišljenja i njezin muž. Kada joj je priopćio da želi rastavu, da ima drugu i da se njome namjerava oženiti, doslovno je ostala bez daha. Činilo joj se da će se ugušiti. Samo mjesec dana prije tog sudbonosnog događaja navršila je trideset osam godina, a njezin voljeni Petar kupio joj je predivnu zlatnu ogrlicu. Tek naknadno shvatila je da ta ogrlica nije bila znak ljubavi, nego sredstvo kojim je Petar umirivao svoju nečistu savjest.
– Baš mi se ne kuha i ne sprema na desetu obljetnicu braka – reče Marija.
– Možemo onda otići s prijateljima u Sveti Martin na Muri. To je samo sat vožnje od Zagreba. Bilo je u novinama da za više od pet gostiju daju znatan popust za ručak – predloži Zvonko.
– U toplice možemo ići kad ostarimo... Još uvijek smo mladi... Nikada nisam bila u Parizu, a ovo bi mogao biti dobar povod. Zvonko je nedugo nakon njihova vjenčanja obećao da će je jednoga dana, kada budu malo bolje stajali s novcem, odvesti u Pariz, a žene ne zaboravljaju takva obećanja.
– Pariz je bez sumnje za nas preskup – primijeti bojažljivo Zvonko.
– Pa i nije ako se još danas javimo na ovu last minute ponudu – odgovori mu Marija i ispruži prema njemu svoj uključeni iPhone. Zvonko se zagleda u svjetlucavi zaslon.
– Pa to je sjajno: za samo devetsto pedeset kuna zrakoplovom u jednom danu možemo do Pariza i natrag! Polazak je u sedam ujutro sa zagrebačkog aerodroma, a povratak s Charles De Gaullea nešto prije ponoći. Napokon ćemo vidjeti Pariz, i to na desetu obljetnicu braka! – s neskrivenim oduševljenjem reče Zvonko.
– Samo… još danas moramo potvrditi i preko interneta uplatiti rezervaciju – dometne Marija.Uto se oglasi zvono na ulaznim vratima. Nisu nikoga očekivali.
– Tko bi to mogao biti u ovo doba?! Molim te, pogledaj – reče Marija.
2.
Kada je Zvonko otvorio vrata, pred sobom ugleda suhonjava šezdesetogodišnjega muškarca. Neznanac iznenađeno ustuknu pola koraka, kao da je očekivao nekoga drugog.
– Tko ste vi?! Što radite u mome stanu? Gdje je Marija? – zapita neznanac. Zvonka zbune njegova pitanja.
– Pa... u dnevnom je boravku. Ispunjava križaljku. A vi: što vi želite?
– Kakvo je to pitanje?! Došao sam doma. Što vi radite u našem stanu? Zvonko u neznančevu pogledu prepozna čudnovat sjaj i u trenutku mu postane jasno da s tim čovjekom nešto nije u redu.
– Ja sam Marijin muž – reče Zvonko. – Nemoguće! Ona je moja žena – uzvrati neznanac. Zvonku postane nelagodno. Pomislio je da je u pitanju velika zabuna ili da je pred njim neuračunljiv čovjek.
– Marija, dođi na trenutak! – glasno zazove svoju ženu. Nedugo potom u hodniku se pojavi Marija.
– Što je? – upita. Prije negoli će dobiti odgovor, na kućnom pragu ugleda svoga prvog muža Petra. Pomisli da joj se pričinja da on stoji pred njom. Nije ga vidjela godinama. Imao je dvadesetak kilograma manje nego pri njihovu posljednjem susretu. U međuvremenu je on srednju dob zamijenio preuranjenom starošću.
– Otkud ti ovdje? – upita ga Marija.
– Zašto me to pitaš? Došao sam doma s posla na ručak. Što ovaj muškarac radi u našem stanu? Zašto me ne pusti da uđem? I još tvrdi da je tvoj muž?!
Mariji se gotovo zavrtjelo u glavi. Petrova pitanja bila su besmislena i zbunjujuća i za nju i za njezina sadašnjega muža. Učini joj se da ružno sanja. Kao da su se dva vremena preklopila u njezinu životu pa je prošlost greškom sustigla sadašnjost! Od nenadanog ludila spasilo ju je prisjećanje na razgovor s prijateljicom otprije nekoliko mjeseci. Ona je radila u Petrovoj firmi i povremeno joj je znala priopćiti što se zbiva u životu njezina „bivšeg“. Tada joj je spomenula kako je načula da se Petar razbolio, da se čudno ponaša i da liječnici sumnjaju na Alzheimerovu bolest.
– Petre, danas je subota. Zašto kažeš da se vraćaš s posla? Ti nikada ne radiš subotom.Petar je bio zbunjen.
– Zar danas nije ponedjeljak?! – uzvratio je nesigurno na Marijine riječi.
– Nije. Danas je subota. A ja nisam tvoja žena. Ti imaš drugu ženu. Prije dvanaest godina si me ostavio i oženio se svojom kolegicom s posla. Ovo već dvanaest godina nije tvoj stan. Tebi je nakon brakorazvodne parnice pripao naš apartman u Crikvenici. A tvoja žena zove se Neda.
– Neda?! – ponovi Petar kao da izgovara ime za koje čuje prvi put u životu.
– A ovo je moj novi muž Zvonko – reče Marija.
– Pa baš i nisam nov: deset godina smo u braku, navršio sam pedesetu – pokušao se našaliti Zvonko. Petar se zagledao u Zvonka, pa u Mariju, i tek u tom trenutku postane svjestan značenja i istinitosti Marijinih riječi.
– Oprostite mi, oboje, sve mi se... slučajno sam došao ovamo... nije bilo namjerno... ali kamo sada... gdje je moj stan, gdje je Neda... gdje ona živi?! Nastane zbunjujuća šutnja. Stajali su sve troje na ulaznim vratima, uhvaćeni u nenadanu nelagodu koja ih je preplavila.
– Imaš li osobnu iskaznicu uza se? – upita ga Marija.
– Vjerojatno – uzvrati Petar i počne prekopavati po džepovima. Napokon ju je pronašao i poput poslušna djeteta pružio prema Mariji.
– Evo!Marija uzme iskaznicu i naglas pročita adresu:
– Zvonimirova 12. Želiš li da te onamo odvedem?
– Da... volio bih otići doma.U tom trenutku osjetila je Zvonkov sumnjičav pogled. Kao da mu nije bilo pravo što ga je poželjela sama odvesti u njegov stan.
– Zvonko, ako želiš, pođi i ti s nama. Ne mogu ga pustiti samoga, da ne zaluta. Zvonko se na trenutak zamislio pa odlučno izgovorio:
– Odvedi ga ti sama. Ja ću čitati novine. Zazvučalo je kao da joj ne želi pomoći u tom nenadanom neugodnom poslu s njezinim bivšim bolesnim mužem i da su mu novine važnije od nesretne sudbine suhonjava čovjeka.
– Samo da obujem cipele i uzmem kaput – reče Marija. I dok je ona u drugom dijelu hodnika nervozno pretraživala garderobni ormar, dva muškarca i dalje su stajala na vratima, jedan nasuprot drugome, izbjegavajući suparnikov pogled.
3.
Iščekujući Marijin povratak, neuspješno je pokušavao čitati novine. Misli su mu bježale sa svakoga članka na današnji događaj. Ništa nije moglo zaokupiti njegovu pozornost: ni sport, ni politika, ni crna kronika. Predbacivao si je što nije zajedno s Marijom otpratio bolesnog čovjeka, a već u idućem trenutku činilo mu se da je dobro postupio i da mu nije do toga da još upoznaje i njegovu ženu. Javljala mu se neka pritajena ljubomora što je Marija u tim trenucima sa svojim bivšim mužem i što ga poput kakve milosrdne Samaritanke vodi za ruku zagrebačkim ulicama tražeći njegov stan. Užasavala ga je i sama pomisao da bi ih mogao vidjeti netko od njihovih zajedničkih prijatelja. Znao je da je Marija istinski voljela Petra, baš kao što je i on svojedobno volio svoju prvu ženu. Sve je bilo košmarno. Nije znao što misliti, što osjećati. Ta subota, koja je tako lijepo otpočela, pretvorila se u dan nemira i nelagode.
4.
Kada je nakon duga dva sata začuo okretanje ključa u ulaznim vratima njihova stana i Marijine korake u hodniku, umjesto očekivanog olakšanja osjetio je neobjašnjivu napetost.
– Bok! – reče Marija.
– Bok! – uzvratio je glasno na pozdrav, kao da se s nekim dovikuje. Zašutjeli su oboje, ne nalazeći pravu riječ. Njemu je ta šutnja smetala više nego njoj pa je prvi progovorio:
– Vratila si ga doma?– Jesam.
– A ta njegova?...
– Bila je zbunjena. Bilo joj je neugodno. Preuzela ga je i zahvalila mi. Ispričala se zbog nelagode koju nam je Petar prouzročio.
– Nije te pozvala na piće?
– Nije... A i da me pozvala, odbila bih.
– Zašto te tako dugo nije bilo? Zazvučalo je kao optužba, kao suvišna sumnja koja teško pada i njoj i njemu.
– Otišla sam u botanički vrt. Željela sam malo prošetati... Biti sama... Razbistriti glavu... Sve je to tako tužno... Jadničak.Ta zadnja riječ, taj „jadničak“ joj se nepromišljeno oteo. Zažalila je što je izgovorila tu riječ. Primijetila je lagan trzaj na Zvonkovu licu. Jasan znak nezadovoljstva što njegova žena sažalijeva muškarca koji ju je svojedobno grubo odbacio. Tek u tom trenutku Marija je shvatila da je na njoj još uvijek kaput i da je iznimno vruće u zagrijanom stanu. Vratila se u hodnik, odložila kaput i ponovno ušla u dnevni boravak pa sjela za stol. Pred njom je bila napola ispunjena križaljka. Misli su joj bile nesređene i nije imala volje vratiti se toj nedovršenoj razbibrizi.
– Čuj, jesi li možda potvrdio onu rezervaciju za Pariz? – upitala je. Zvonko nije odmah odgovorio. Duboko je uzdahnuo, nakašljao se i izustio:
– Možda... možda to trebamo proslaviti bez velike galame... doma... sami.
– Možda – potvrdi Marija ispod glasa osjećajući da je današnji nepozvani posjetitelj svojim dolaskom pokvario ne samo taj sunčani dan nego i skorašnju obljetnicu braka, a možda i sve ono što je s drugim mužem izgradila u proteklih deset godina.