Politika je kurva, a umjetnici su joj uvijek najveće mušterije

Tamo gdje je stao u prvim memoarsko-autobiografskim zapisima, knjizi “Do posljednjeg daha”, objavljenoj 2005., Rade Šerbedžija nastavlja u upravo izašlim zapisima “Poslije kiše” (Hena com, urednica Marina Vujčić, 139 kuna). Nimalo slučajno knjigu je naslovio po filmu koji mu je donio međunarodni uspjeh i karijeru u Hollywoodu jer, kako i sam priznaje, svoj život dijeli na prije “Poslije kiše” i sve ono što je došlo nakon toga.

Mnogi će, naravno, u ovoj knjizi, baš kao i u prethodnoj, tražiti isključivo njegova politička razmišljanja i stavove, ali ovi su zapisi mnogo više od toga. To je priča o jednom velikom umjetniku, jer Šerbedžija nije samo jedan od najvećih glumaca koje je ova zemlja ikada imala, on i te kako dobro piše (naravno, i sam odaje priznanje urednici i prijateljici Marini Vujčić koja je njegove zapise “uljudila” za knjigu). Od priča o politici, partizanima, raspadu Jugoslavije... mnogo je zanimljivije svjedočenje o kazališnom i filmskom životu, o drugim velikanima glume s kojima je dijelio scenu ili kadrove.

Šerbedžija ovdje i vrlo otvoreno govori o tome kako nije bilo lako pasti sa zvjezdanih visina u kojima je bio i postati samo još jedan od tisuća glumaca koji obilazi audicije u potrazi za ulogom koja će njegovoj obitelji omogućiti da normalno živi. Naravno, on piše o roditeljima u Beogradu, o djeci (i unucima) u Zagrebu, u drugoj supruzi, novoj djeci...

Potresne su stranice u kojima opisuje kako su mu umrli roditelji, zabavne one o glumačkim pijankama i susretima s našim ljudima u bijelom svijetu. Za mnoge zaljubljenike u teatar ovo je i knjiga koja vodi u najljepša sjećanja, jer svatko tko ga je gledao kao Tita Andronika, Melkiora, Peera Gynta... nikada neće zaboraviti teatarsku magiju koju stvara. I zato je ovo prije svega knjiga umjetnika o umjetnosti i životu. Politika je bila i ostala – kurva! A umjetnici njezine vjerne mušterije.