Prva ovogodišnja dramska premijera, komedija Luigija Pirandella “Čovik, zvir i kripost” u režiji Nenni Delmestre nije ispunila očekivanja, premda ju je publika, uglavnom mlađa, ispratila pljeskom.
Ne zato što su stariji nostalgični, što se sjećaju hit-predstave osamdesetih godina prošlog stoljeća u kojoj su igrale legende Zdravka Krstulović, Ivica Vidović, Boris Dvornik i Josip Genda. Ne zato što ih uspoređuju s talentiranim mladim splitskim glumcima koji sada glume, nego jednostavno zato što nas ova premijera “nije takla”.
Sudeći po novinskim tekstovima, kritika nije bila oduševljena ni 1982. godine, kad je predstava premještena u zgradu kazališta, šest godina nakon što je postavljena prvi put u Kašteletu, na Splitskom ljetu. Međutim, svi su hvalili glumce koji su trivijalnu priču o ljubavnom trokutu uspjeli učiniti fantastičnom. Nekoliko sezona bila je na repertoaru teatra puneći gledalište, izazivajući smijeh i suze. Redateljica Nenni Delmestre radila je predstavu po adaptaciji maestralnog Vanče Kljakovića ističući uoči premijere da je riječ o splitskoj štakavštini koju glumci nisu baš najbolje donijeli. Čini se da se pogriješilo u podjeli uloga, da je ova glumačka postava premlada za zadane im likove. Neupitno talentirani Goran Marković, laureat niza glumačkih priznanja, privatnog profesora i zavodnika Prošpera odigrao je gotovo isto kao i Šjor Bepa u “Maloj Floramy”, ili kao izgubljenog i smantanog Servantesa.
Najbolje glumačko ostvarenje valja pripisati Marjanu Nejašmiću Baniću za ulogu Kapetana Lovre, sirovog “muškarčine”, lošeg supruga i još lošijeg oca. Odlično se snašao u svom dubrovačkom dijalektu, ušao u izrazito karikaturalan lik do kraja, jako vjerodostojan. Andrea Mladinić korektno tumači gospođu Oradu koju je izbjegla, što je i željela, odigrati kao “Gospu od cukra”, a Pere Eranović dobrano se potrudio biti Pjero Karabajić, umorni stari likar koji je izišao iz noćnog dežurstva. Stipe Radoja izvrsno se snašao u ulozi mornara, a Vicko Bilandžić korektno je odigrao apotekara. Student treće godine UA Donat Zeko, glumeći jedanaestogodišnjaka, nepotrebno je hiperaktivan.
Za sve glavne uloge glumci su ipak trebali biti zreliji, s malo više iskustva i utakmica u nogama. Prevladale su karikiranost i preglumljenost umjesto komike i humora, a tome su doprinijele i scenografija i kostimografija. Najbolji je dio glazba Nenada Šiškova koji je za “Čovika, zvir i kripost” skladao vrlo prpošne, vesele i šaljive note. Uz pojedine smiješne i uvjerljive scene koje će nekoga uvijek nasmijati.